Od 7 ujutru do 14
časova 21.
oktobra 1941. Šumaricama
je neprestano odjekivala rafalna paljba, a onda
je sve utihnulo. Kvota od 2300 streljanih, prema
proceni majora Keniga, bila je ispunjena.
Sahranjivanje je trajalo danima. Ukopavanjem su
rukovodile ljotićevske
snage uz nadzor nemačkih
vojnika. Prema nekim svedočanstvima,
u nekoliko slučajeva
došlo je do
sukoba između
talaca koji su radili na ukopavanju i ljotićevaca,
koji su tražili
od njih da prevrću
tela i uzimaju satove, prstenje i novac. Obeležavanje
grobova i pristup članovima
porodica streljanih bio je zabranjen. Međutim,
tokom noći,
Kragujevčanke,
uglavnom žene
i majke streljanih, uspevale su da se provuku do
Šumarica,
gde su tražile
svoje mrtve. Zahvaljujući
njima, pronađena
su četvorica
muškaraca
koji su uspeli da prežive
rafalnu paljbu.
Među
brojnim istorijskim kontroverzama u vezi sa
streljanjem u Šumaricama
21. oktobra 1941, jedna od manje poznatih je ona
o tome kakvo je vreme bilo tog dana. Prema nekim
izvorima, dan je bio sunčan
i topao, dok drugi tvrde da je padala kiša.
Treći izvori,
međutim, kažu
da je osvanulo vedro jutro, ali da se po podne,
kada je streljanje okončano,
smračilo i
da je pala teška
kiša. Koja
je od tri priče
tačna,
nikada sa sigurnošću
nećemo
doznati. Ako je treća
istinita, to bi značilo
da je kiša
pala kada je već
počelo
ukopavanje streljanih. U
Šumadiji (a
možda i još
negde) postoji narodno verovanje da kiša
pada na sahranama onih kojima je bilo
žao
što umiru.
Sve
i da je 21. oktobar 1941. bio vedar i sunčan,
nad Kragujevac se zlokobni oblak nadvio još
koji dan ranije. Događaji
koji su doveli do strašnog
masakra, verovatno najvećeg
počinjenog u
Srbiji tokom Drugog svetskog rata, i danas,
zapravo - tek danas, predmet su sporenja,
što oko
činjenica,
što oko tumačenja.
Ispričati
priču o
šumaricama,
bez opisa istorijskog konteksta, znači
ne ispričati
je do kraja. Opisati kontekst, 70 godina kasnije,
nije moguće
bez davanja prednosti jednoj od dve ideologije,
naročito u
danima kada su među
najvažnijim
dnevno-aktuelnim temama pitanja restitucije i
rehabilitacije. U takvim dnevno-političkim
i istorijskim okolnostima, u drugom planu ostaju
žrtve -
ljudi, sa imenima i prezimenima,
životima i
porodicama, koji su tog dana stradali, ne znajući
zašto i zbog
čega.
Uzrok streljanja u
Šumaricama nesporan je: 16. oktobra 1941.
na putu između
Kragujevca i Gornjeg Milanovca, kod sela
Ljuljaci, napadnut je nemački
3. bataljon 749. pešadijskog
puka. U zavisnosti od izvora, postoje tri
verzije ovog događaja:
po jednoj, bataljon su napali partizani, po
drugoj četnici,
a treća je,
očekivano,
sinteza, koja kaže
- udruženim
snagama, nakon što
su 13. oktobra Kragujevački
partizanski i Gružanski
četnički
odred potpisali sporazum koji je glasio: "Zajednička
borba protiv Nemaca, zajednička
opsada Kragujevca, zajednička
mobilizacija, zajednički
apel za sakupljanje hrane, ali magacini posebno,
ispitivanje svih nedela i kažnjavanje
krivaca." Poslednjih dvadesetak godina, više
u desno orijentisanim političkim
nego u stručnim
krugovima, postoji tendencija da se napad kod
Ljuljaka pripisuje isključivo
Čačanskom
i Kragujevačkom
partizanskom odredu, kako bi se ukazalo na
njihovu direktnu krivicu za potonje streljanje.
Međutim, u
literaturi pročetničke
orijentacije postoje podaci o gubicima koje je
Gružanski
četnički
odred pretrpeo u napadu kod Ljuljaka. Konkretno,
među
poginulima se pominju poručnici
Blagoje Stojančević
i Miloš
Mojsilović,
tri podoficira, jedan narednik i tri vojnika. U
knjizi Ime i broj (Kragujevac, 2007)
Staniše Brkića
navedeno je da je Kragujevački
partizanski odred 18. oktobra 1941. izdao Obaveštenje
br. 6, u kom se između
ostalog kaže
da su partizani i četnici
zajedničkim
snagama "branili stopu po stopu druma nanoseći
svojim iznenadnim napadima krvave gubitke
Nemcima i njihovom sluzi Nediću".
Nešto
manje od nedelju dana pre napada kod Ljuljaka,
10. oktobra, glavnokomandujući
general okupacionih snaga u Srbiji Franc Beme
donosi naredbu po kojoj
će za svakog
ubijenog nemačkog
vojnika ili "folksdojčera"
(muškarca,
ženu ili
dete) biti streljano 100, a za ranjenog 50
zarobljenika ili talaca. Kod Ljuljaka je ubijeno
9, a ranjeno 27 nemačkih
vojnika, od kojih je jedan kasnije podlegao
povredama.
Sudbina stanovnika Kragujevca i okolnih sela
time je zapečaćena.
Major Paul Kenig, najviši
nemački
oficir u Kragujevcu, dobija naredbu o izvršenju
odmazde. Svega dva dana nakog sukoba kod
Ljuljaka, 18. oktobra uveče,
u Kragujevcu su počela
prva hapšenja.
Prvi su se na udaru našli
kragujevački
Jevreji, komunisti, nacionalisti i
članovi
njihovih porodica, hapšeni
na osnovu spiska koji je Predstojništvo
gradske policije dobilo tog dana iz Beograda, a
na kom je bilo između
60 i 70 imena. Na spisku se našlo
i ime mlade Milice Panić-Veljković,
tek udate za kragujevačkog
komunistu Kazimira Veljkovića.
Nje u kragujevačkoj
evidenciji još
uvek nije bilo pod tim imenom, ali je u
Kragujevcu živela
i 58-godišnja
Milica Veljković,
udovica generala Veljkovića.
Uhapšena je
i streljana 20. oktobra uveče.
Uz
53 zatvorenika i oko 275 talaca uhvaćenih
pre i tokom pohoda na Gornji Milanovac i
sedamdesetak imena sa spiska iz Beograda, jasno
je da broj nije bio ni blizu onom koji je
naredba o odmazdi predviđala.
Uveče 18.
oktobra, krajskomandant Fon Bišofshauzen
predlaže
Kenigu da nemački
bataljoni izvedu akciju u selima Grošnica,
Mečkovac,
Beloševac,
Maršić,
Korman, Botunje, Gornje i Donje Komarice.
Precizan broj streljanih po selima oko
Kragujevca 19. oktobra 1941. nije moguće
utvrditi. U izveštajima
majora Keniga stoji da je tog dana streljano 427
ljudi, Fon Bišofshauzen
izveštava o
422, dok Spomen-muzej "21. oktobar" u Kragujevcu
raspolaže
podacima o 415 streljanih i 21 preživelom.
Svestan da neće
lako ispuniti kvotu od 2300 streljanih, 19.
oktobra uveče,
major Kenig donosi naredbu o zabrani izlaza iz
Kragujevca. Perfidno, ulazak u grad je bio
dozvoljen, jer se računalo
i na veliki broj stanovnika okolnih sela koji su
dolazili u grad na posao. Narednog jutra, u
ponedeljak 20. oktobra, oko 650 radnika koji su
radili na regulaciji toka Lepenice, oterano je u
topovske šupe.
Još 17.
oktobra, predstojništvo
gradske policije uputilo je direktorima
škola
naredbu da dostave spiskove učenika
koji su položili
VI i VII razred a nisu se upisali u naredni,
onih koji su upisali naredni razred ali se još
nisu pojavili na predavanjima i onih koji su na
početku
školske
godine dolazili na predavanja a onda prestali da
se pojavljuju. Iz Prve muške
gimnazije izvedena su po dva odeljenja VII i
VIII razreda, a iz jednog odeljenja V razreda
odabrani su krupniji učenici
i priključeni
starijima. Šesnaestogodišnji
Jovan Veljković,
sin greškom
streljane Milice, bio je među
uhapšenim
gimnazijalcima. Odveden je u topovske
šupe i
spasen, tako što
ga je, iz neobjašnjivih
razloga, nemački
vojnik izvukao iz kolone za streljanje. Iz Druge
muške
gimnazije izvedeni su u dvorište
svi učenici,
a onda su odvajani stariji od 16 godina. U Učiteljskoj
školi u rano
jutro još
nije bilo đaka,
ali su Nemci izveli dva profesora i dva poslužitelja.
Direktor Učiteljske
škole Miloje
Pavlović
uhapšen je
kod kuće, u
trenutku kad je polazio na posao. Direktor Druge
muške
gimnazije Lazar Pantelić
imao je overen "ausvajs" sa kojim je krenuo u
Beograd u Ministarstvo prosvete. Primetivši
da se nešto
čudno dešava
u gradu, odlučio
je da se ipak vrati u
školu.
Streljan je 21. oktobra.
Nemci su hapsili stanovnike Kragujevca pod
izgovorom da se to radi zbog naredbe o obaveznoj
zameni ličnih
dokumenata. Ljudi su odvođeni
iz kuća, sa
ulica, pijace, iz kafana. Plašeći
se eventualne kazne, mnogi od onih koji su
izbegli hapšenje
sami su odlazili u topovske
šupe. Do
popodnevnih sati 20. oktobra, tri od
četiri
topovske šupe
bile su dupke pune.
Četvrta je služila
za smeštaj
drva i uglja. Mnogi uhapšeni
ostali su napolju, jer unutra više
nije bilo mesta. Oko 18 sati 20. oktobra više
nije bilo sumnje u razloge hapšenja.
Na Stanovljanskom polju i na Cetralnoj radionici
odjeknuli su prvi rafali. Streljani su ljudi sa
spiska iz Beograda, zatvorenici i taoci iz
Gornjeg Milanovca. Prema podacima iz knjige
Staniše Brkića
Ime i broj, streljanje na Stanovljanskom polju
preživelo je
osam ljudi, a dugo se verovalo da na Centralnoj
radionici nije preživeo
niko, međutim,
nova istraživanja
nedvosmisleno pokazuju da je jedan
čovek uspeo
da preživi.
Građane
koji su izbegli prvi talas nemačke
racije, 20. oktobra po gradu su kupile ljotićevske
patrole 5. dobrovoljačkog
odreda. Ime jednog
čoveka ostalo je zapisano u istoriji
grada, pa i danas čak
i oni koji ne znaju ime nijednog streljanog u
Šumaricama
znaju ko je Marisav Petrović,
ljotićevac i
predvodnik 5. dobrovoljačkog
odreda. Upao je 20. oktobra, dok su Nemci još
hapsili, u zgradu opštine.
Pohapsio je službenike
i za gradonačelnika,
sekretara opštine
i predstojnika policije postavio svoje ljude, a
onda su i ljotićevci
počeli da
hapse. U zgradi opštine
zatekao se i poznati kragujevački
advokat Dragoljub Milovanović
Bena. Njegov sin Raul već
je bio u topovskim
šupama. Bena Milovanović,
igrom sudbine, rodom iz istog sela kao i Marisav
Petrović, došao
je da interveniše
ne samo za svog sina, već
i za druge Kragujevčane.
Navodno, "Bena, i ti mi dolija!", reči
su kojima ga je Marisav ispratio u topovske
šupe.
Dragoljub i Raul Milovanović
streljani su 21. oktobra.
Ljotićevci
Marisava Petrovića
uzeli su na sebe zadatak da pohapse kragujevačke
Rome. Tokom hapšenja
iskaljivali su bes na njima, a onda ih u
topovskim šupama
razmenjivali za svoje pristalice, ali i
gimnazijalce na koje su računali
kao na moguće
buduće
pristalice. Kasnije
će, tokom istorije, biti i u Kragujevcu
pokušaja da
se od Marisava Petrovića
napravi tragična
istorijska figura,
čovek koji je navodno mnoge spasao od
streljanja. Takvi pokušaji
završeni su
neuspehom, jer je još
uvek u Kragujevcu bilo mnogo onih koji se sećaju,
ne samo posebne surovosti, nego i lične
osvetoljubivosti Marisava Petrovića,
zbog koje su mnogi njegovi politički
i lični
neprijatelji završili
u topovskim šupama.
Direktor Učiteljske
škole,
Miloje Pavlović,
zbog svojih godina (53) bio je na spisku onih
koje su Nemci planirali da oslobode. Izveden je
iz topovskih šupa,
ali onda je naišao
upravo Marisav Petrović
i zbog davne i duge lične
netrpeljivosti vratio ga nazad. Miloje Pavlović
streljan je u pretposlednjoj grupi izvedenoj
pred streljački
vod tog dana. O ovom događaju
postoje bar tri svedočanstva,
izneta 1945. godine Državnoj
komisiji za utvrđivanje
zločina
okupatora. Brojni istorijski izvori saglasni su
u tome da ljotićevci
jesu izdvajali ljude iz kolona za streljanje i
da su tako poštedeli
njihove živote.
Međutim, o
spasilačkoj
ulozi Marisava Petrovića
i njegovih ljotićevaca
ne može biti
govora, jer su spaseni razmenjeni za druge ljude.
U knjizi Poruke streljanog grada (Kragujevac,
1966), Branislava Božovića,
stoji: "Među
njima je bio veliki broj Cigana s kojima su
postupali kao sa robljem. Naročito
su njih velikodušno
ustupali Nemcima, dajući
ih u znatno većem
broju od onih koje su u zamenu dobijali od
Nemaca."
U 7
ujutru 21. oktobra počelo
je masovno streljanje. Za mesta streljanja
odabrane su doline Sušičkog
i Erdoglijskog potoka u
Šumaricama.
Doline su odabrane jer je iz njih bilo teško
pobeći, ali
za svaki slučaj,
na padinama potoka postavljeni su mitraljezi.
Uhapšeni su
izvođeni u
grupama i streljani jedni za drugima. Jedan od
osnivača
Kragujevačkog
partizanskog odreda, Svetozar Toza Dragović,
bio je u jednoj od grupa. Dok su ih sprovodili
do streljačkog
voda, povikao je: "Bežite!"
Ljudi su se rastrčali,
nastala je pometnja i unakrsna vatra. U ovom
incidentu poginulo je i nekoliko nemačkih
vojnika, međutim,
nekoliko ljudi uspelo je da pobegne. Toza
Dragović
nije bio među
njima.
Od 7
ujutru do 14 posle podne,
Šumaricama
je neprestano odjekivala rafalna paljba, a onda
je sve utihnulo. Kvota od 2300 streljanih, prema
proceni majora Keniga, bila je ispunjena. U
topovskim šupama
ostalo je još
oko 350 ljudi. Njih 200 ljotićevci
su odveli u školu
"Kralj Petar", a u danima nakon streljanja ova
grupa radila je na ukopavanju mrtvih. Ostali su
pušteni kućama,
među njima i
tada gimnazijalac, a kasnije
čuveni
glumac Milosav Mija Aleksić
(1923-1995).
Sahranjivanje je trajalo danima. Ukopavanjem su
rukovodile ljotićevske
snage uz nadzor nemačkih
vojnika. Prema nekim svedočanstvima,
u nekoliko slučajeva
došlo je do
sukoba između
talaca koji su radili na ukopavanju i ljotićevaca,
koji su tražili
od njih da prevrću
tela i uzimaju satove, prstenje i novac. Obeležavanje
grobova i pristup članovima
porodica streljanih bio je zabranjen. Međutim,
tokom noći,
Kragujevčanke,
uglavnom žene
i majke streljanih, uspevale su da se provuku do
Šumarica,
gde su tražile
svoje mrtve. Zahvaljujući
njima, pronađena
su četvorica
muškaraca
koji su uspeli da prežive
rafalnu paljbu. Takođe,
ima svedočanstava
o desetinama slučajeva
u kojima su porodice uspele da nađu
svoje pokojnike, odnesu tela i sahrane ih u
porodičnim
grobnicama. Jedan od potresnijih detalja je i da
su mnoge žene,
iako nikada nisu uspele da pronađu
svoje, nastavile da dolaze kako bi donele hranu
radnicima na ukopavanju. Tačan
broj humki i pojedinačnih
grobova u Šumaricama
nije moguće
precizno utvrditi. Jedno svedočenje
govori o 30 velikih humki i 4-5 manjih grobova,
dok izveštaj
komisije oformljene nakon rata barata
brojem od 31 humke i "nekoliko pojedinačnih
grobova". Prvi javni pomen
žrtvama
streljanja nemačke
vlasti odobrile su 4. aprila 1942. U to vreme,
strogost okupacionih vlasti je popustila, pa su
Kragujevčani
već mogli da
odlaze u Šumarice,
na grobove svojih streljanjih. Na treću
godišnjicu
streljanja 21. oktobra 1944. Kragujevac je
oslobođen.
Prvo opelo u Šumaricama
održano je
sutradan.
O
uzrocima, razlozima i broju
žrtava
streljanja u Šumaricama
postoje različite
procene, podaci i sporenja. Ono oko
čega spora
nema i ne može
da bude jesu ljudi. U dokumentaciji
Spomen-muzeja "21. oktobar" sačuvane
su 42 poruke streljanih, ispisivane na komadima
papira, poleđini
fotografija ili dokumenata koje su uhapšeni
imali pri ruci. Ove poruke
čine da svi
ideološki
obračuni,
tokom kojih su žrtve
često služile
kao zgodna moneta za potkusurivanje izgledaju
nebitno. Poruke streljanih podsećaju
na ono najvažnije:
21. oktobra 1941. pobijeni su ljudi. Iz svake
poruke provejavaju detalji iz svakodnevnog
života, od
briga i problema do gimnazijskih ljubavi. Božidar
Milinković,
majstor, napisao je na poleđini
radničke
knjižice:
"Mila Ružice,
oprosti mi sve na poslednjem
času. Evo ti
850 dinara, tvoj Boža."
Radnik Lazar Petrović
ostavio je na poleđini
stare dopisnice poruku: "Draga Lelo, Seko i Bato,
kucnuo je zadnji čas,
oprostite svom tati. Ljubi vas sve Lazar. Htedoh
se slikati s tobom Lelo, ali ti odgodi.
Žao mi je"
Otac i sin Nikola i Aleksandar Simić
streljani su zajedno. Nikola, inženjer,
u svojoj poruci kaže:"Ja
i Aca odlazimo zajedno. Ljubi vas otac,
živite u
slozi." Aleksandar, osamnaestogodišnji
gimnazijalac piše:
"Pozdravlja vas sve Aca. Pozdravite moju
drugaricu Danicu." Gimnazijalac Pavle Ivanović,
streljan 20. oktobra, pisao je ocu, ne znajući
da je on već
u topovskim šupama
i da će biti
streljan samo dan nakon njega: "Tata, ja i Miša
smo u topovskim šupama.
Donesi nam ručak,
neki džemper
i neki ćilim.
Donesi nam u teglici pekmez. Paja. Tata idi kod
direktora ako vredi." Poruku ocu ostavio je i učenik
Ljubiša
Jovanović,
takođe ne
znajući da
mu je otac na istom mestu gde i on. Streljani su
obojica, istog dana.
Jedna štura poruka, na prvi pogled bez ikakvog
emotivnog naboja, verovatno je najpotresnija od
svih. Knjigovođa
Jakov Medina, uhapšen
18. a streljan 20. oktobra, kratko je napisao: "Lebac
sutra nemojte poslati." U toj kratkoj rečenici
sadržana je
sva tragika života
u zlom vremenu: "lebac" kao simbol
života,
osnovna hrana, ali i ratne sirotinje onog doba,
one koja brine o svakom komadiću
hleba i ništa
ne baca, jer za bacanje nema.
Broj
streljanih u Kragujevcu decenijama unazad bio je
predmet sporenja i sukoba. Danas se najčešće
barata brojem od približno
2800 ljudi. Do pre samo nekoliko godina opšteprihvaćen
broj bio je 7000. Verovanje da je preuveličan
broj streljanih posledica komunističke
propagande, kako bi se time pojačala
dramatika šumaričke
tragedije, pogrešno
je iz više,
istorijskim dokumentima potkrepljenih razloga. U
izveštajima
majora Keniga pominje se broj od 2300. Istog
dana kada se streljanje dogodilo, paroh stare
crkve Dragoslav Veličković,
na margini Mineja za oktobar, zapisao je: "Na
današnji dan
Nemci su streljali oko 7000 građana
Kragujevca." U listu "Borba" od 15. novembra
1941. izašao
je tekst sa naslovom "Hitlerovci i Nedićevci
poubijali 5000 ljudi i
žena u
Kragujevcu". Četnički
izvori tog doba variraju u procenama između
5000 i 12.000, a najčešće
se pominje broj od 6000. U julu 1947. godine,
pred Savezničkim
vojnim sudom broj 5 u Nirnbergu, svedok
Živojin
Jovanović
izjavio je da je u Kragujevcu streljano 7000
ljudi, te da je to zaključio
na osnovu broja crnih barjaka na kućama
u Kragujevcu i broja panaija donetih u crkvu. Međutim,
Savezničkom
vojnom sudu dostavljeni su i izveštaji
Zemaljske komisije za utvrđivanje
zločina
okupatora i njihovih pomagača,
a ovi izveštaji
sadrže svedočanstva
za 2324 streljanih, od
čega za 1706
postoje originalne prijave
članova
porodica. Uz, po svemu sudeći,
mit o 7000 streljanih, najčešće
se pominje i onaj o 300
đaka
kragujevačke
gimnazije i petnaestoro dece od 8 do 11 godina.
Prema podacima iz arhive Spomen-muzeja "21.
oktobra", streljano je 40 dece (37 u Kragujevcu
i troje u selima) uzrasta od 11 do 15 godina i
261 mladić
srednjoškolskog
uzrasta (rođeni
od 1922. do 1925. godine), a bili su učenici
Prve i Druge gimnazije, Učiteljske,
Građanske,
Vojno-tehničke
i Zanatlijske škole,
ali i radnici i zemljoradnici. Njima treba
dodati i još
16 momaka starijih od 19 godina koji su još
uvek bili učenici.
Među
četrdesetoro
streljane dece sigurno se nalaze i mali Romi,
čistači
cipela. Međutim,
ko su tačno
bili i koliko je uopšte
streljanih Roma, nije moguće
utvrditi, jer nose ista imena i prezimena kao
sugrađani
srpske nacionalnosti. Prema podacima Staniše
Brkića,
istoričara i
muzejskog savetnika u Spomen-muzeju "21. oktobar",
romske organizacije iz Kragujevca ulažu
napore da utvrde broj streljanih Roma, ali zbog
šturih
podataka sve procene ostaju tek pretpostavke i
naslućivanja.
Prema do sada prikupljenim podacima, u
Kragujevcu i okolnim selima streljana je 2381
osoba, 2355 muškaraca
i 26 žena.
Podaci o streljanima prikupljaju se i dan-danas,
te se još
uvek događa
da pojedina imena budu uklonjena sa spiska, a
nova pridodata.
Zahvaljujući
radu istoričara
Spomen-muzeja "21. oktobar", podaci o
streljanima u Šumaricama
dostupni su javnosti. Građa
kojom muzej raspolaže
i koja se i dalje prikuplja, menja i dopunjava,
dovoljna je da osigura da ime nijednog od
streljanih u Šumaricama
ne padne u zaborav. To nije toliko važno
zbog ukupnog broja
žrtava, koliko zbog svake od
žrtava
ponaosob. Ovih dana okončano
je prikupljanje potpisa građana
koje je pokrenuo dnevni list "Pres", s predlogom
da 21. oktobar bude proglašen
za Dan sećanja
na sve srpske žrtve
u Drugom svetskom ratu. Potpis na ovu
inicijativu stavili su predsednik Boris Tadić,
premier Mirko Cvetković,
predsednica Skupštine
Slavica Ðukić
Dejanović,
gotovo svi ministri, lideri opozicije, mnogi
pisci, akademici, istoričari,
javne ličnosti
i građani.
Vlada Srbije, na sednici u
četvrtak 20.
oktobra, usvojiće
i zvanično
ovaj predlog. Da Srbiji fali reafirmacija antifašističke
tradicije, nije sporno. Međutim,
ono što
zabrinjava jeste postojeći
stepen konsenzusa oko toga da 21. oktobar podseća
na "sve srpske žrtve",
jer se time opet pokreće
mašinerija
depersonalizacije žrtava,
kojoj istoričari,
bar oni koji rade na temi kragujevačkog
streljanja, uporno pokušavaju
da stanu na put.
Jovana
Gligorijević
(Vreme, Br.
1085, 20. oktobar 2011.)