-
Kaznačeji, računovođi, računopolagači i svi
to
god rukuju kakvom kasom strepe od meseca
novembra, boleljivi i kaljucavi ljudi - od
marta, a učitelji - od juna. A kako i da ne
strepe kad ba tada izaslanici obilaze
kole?
-
Retko ima učitelja a da ga ne prođe neka jeza
kad samo pomisli - jun je već na pragu!
-
Ele, nekako o Ivanju dne, ba u tom prilično
stranom mesecu, sastae se slučajno tri
učitelja u Sopotu kod sreske kuće. Učitelj Milan
iz Rogače, učitelj Vlajko iz Stojnika i učitelj
Negovan iz Nemenikuća. Doli da prime ono malo
platiće i da uzgred upitaju kapetana hoće li
skoro revizor.
-
Kapetan im reče da
će kroz koji dan biti tu.
-
Oni se, bome, malo zamislie. Iziđoe iz
kancelarije kapetanove, pa polako i
ćuteći odoe
pred mehanu. Tu se oko jednog stola
ćućurie,
kao ono kad ljudi hoće da govore
to vrlo vano
i tajno.
-
- Ama da mi je znati na
čiju li
će prvo
kolu? -
poče Vlajko, plaljivo i
arajući očima.
-
- Jamačno
će na Negovanovu - dočeka Milan
prilično nemarno i kurano.
-
- Ne verujem, - odgovori Negovan zamiljeno; -
preče
će mu biti na tvoju, Milane.
-
- Aja! ne moe nikako biti - reče Milan. - Pre
će ovuda drumom, na Nemenikuce, pa onda mojoj
skoli.
-
- O, brate, - poče Vlajko zabrinuto, - da mi je
samo preturiti tu brigu preko glave, ba kao da
bih se rodio!
-
- Ono zna, Vlajko, - prihvati Negovan, - nije
ni meni lasno. Deca su, brate, pa muka ti je to!
-
- A to se opet toliko bojite! - reče Milan
kurano. - Pa neka dođe! Svega brige po sahata.
Kako-tako proći
će se! Ta nije valjda ni on
bauk!
-
- E, ali zna ti kakva su pitanja? - prihvati
Vlajko. - Kato se i zreo
čovek mora zbuniti, a
kamoli dete.
-
- Pa i opet neće pitati bogzna
ta, nego
to
malo za decu.
-
- Neće ja! Tako sam i ja mislio: neće, neće. Kad
lane dođe ti onaj, vi ga već znate, pa
čim u
kolu zapita prvo dete: "Kai mi, mali, zato
bog nije dao čoveku rogove?" Dete tuc-muc,
pogledaj na me da ga podsetim. Otkud
ću ga
podsetiti? Nisam ni ja
đavo da sve znam!...
"Zato to
čovek nije vo!" kaza mu on, pa onda
meni: "Učitelju, nisam zadovoljan!" Ja u zemlju
da propadnem! On se onda okrete jednom
đačiću
iz trećeg razreda: "Kai mi, mali, je li knez
Lazar jeo krompira?" Eto ti sad! Dete opet
tuc-muc, a meni se samo okreće ona
kola. "Nisam
zadovoljan, učitelju!" opet primedba. Već sam
video svoje dobro jutro. Pitao je jos njih
dvoje-troje - sve tako neka neobična pitanja, pa
onda meni kvrc u protokol: "Slab uspeh!" Eto ti,
brate, kako pita!
-
- More, to je nita, - prihvati Negovan; - ali
da znate ta sam ja jedne godine nalepio! Mučio
sam se i petljao s decom, miljah ići
će sve
divota. Jedva sam čekao kad
će izaslanik. Dok
eto ti ga! Čitae mu deca malo, zaviri u
propise, pa tek upita jedno: "Koliko je, dete,
tri put sedam dvadeset i jedan?" Deca su mi
znala osobito tablice, ali ko je video da se
tako pita! Dete se zbuni, ja slegoh ramenima. On
se onda okrete drugome: "Na jednom drvetu
petnaest čvoraka, tvoj otac uzme puku i ubije
sedam, koliko je ostalo?" Dete odgovori "osam".
On mae glavom - "Nije!" I ja
anuh "osam", a on
se okrete: "nije, veli, nego sedam; osam je
odletelo". Ko bi se
đavola setio da to hoće!
Onda uze svetenu istoriju. "Kai mi ti", zapita
jednog iz drugog razreda, "ko je bio otac
Nojevim sinovima Simu, Hamu i Jafetu?" Dete ama
ni da zapne. On se onda okrene jednom trećaku:
"Kai mi ti, mali,
ivi li
čovek za to da jede
ili jede da ivi?" Dete ni beknuti! Nesreća,
prosto nesreća, a meni "rđav" u protokol...
Ele, vidi, moj brajko, svi pitaju nekako
čudnovato!
-
- Pa neka pitaju, čuda boe! - reče Milan već
gotovo i nemarno. - Ako deca znadu, dobro; ako
ne - toliko i čini. Spremao sam ih; mirna mi je
savest.
-
- Ta i ja sam ih spremio, - reče Vlajko; - ali
opet zebem.
-
- Ne mogu se nija na moje
đake potuiti -
prihvati Negovan. - Ja sam jo od Trojica počeo
s njima sve taka pitanja. Ako samo uspita, svako
će mu odgovoriti kao voda! Tek opet, opet...
-
I jo tu prodivanie malo o ispitima, o
kolama,
o učiteljima i izaslanicima, pa se raziđoe
svak na svoju stranu.
-
-
- * * *
-
-
Sutradan porani rano učitelj Milan, umi se i
obuče bre nego obično. Prizva jednog
đačića i
reče mu da spremi
čuturu rakije, sira, hleba i
luka pa da iznee, dok se malo odjutri, gore u
Tresije. Famulusu reče da raspusti
đake za
danas kući, a sutra zorom da svi dođu; kaza mu
jo i to da
će pred podne biti u Tresijama s
popom. Ako bude kakva vana posla, neka ga odmah
tamo potrai.
- Ele, sve lepo
naredi, uze puku i uputi se pravo popovoj kući.
-
Pop već
čeka spreman.
-
- A to, popo, nisi navukao
čakire? Smetaće ti
mantija kroz evar - reče Milan kad vide popa
gde ga čeka s pukom pred kućom.
-
- Neće valjda - odgovori pop. - Ba me mrzelo
vazdan utezati se i petljati. Mogu i ovako.
-
- E kako ti drago! Hajdemo dok je ranije!
-
- Zbilja, učo, da ja ne zaboravih sinoć
epitrahilj i trebnik kod tebe?
-
- Jest, popo; eno u sobi na polici. Ja se jutros
začcudih kako to da zaboravi.
-
- Eh, eh, dobro te je tamo! A zaboravih, ja, ja!
Zagovorismo se, pa ni do sto uma!
-
- Hajde, more, popo, odocnićemo! -
uri ga
Milan.
-
- Naredio sam ja već! Malo rakijice, sira, hleba
i luka. Taman kad se spustimo u Tresije, dete
će
nas čekati.
-
- Eh, eh, lepo, lepo! Hajdemo!
-
I obojica se uputie preko potesa gore u Veliki
Kosmaj. Oni će, kao
to vidite, da love. Neka
ih, da im ne smetamo! Dok provrljaju malo po
planini, da vam dotle prikaem učitelja Milana.
-
Već ste videli otprilike da je Milan jedan od
onih retkih učitelja
to ne prezaju toliko kad
čuju: "Eto izaslanika!" A
to i da preza, kad on
u svojoj koli ima tako dobre
đake da se uče
sami - bez njega: stariji presliavaju mlađe,
pokazuju im to treba, odravaju red u
koli
itd.
-
Međutim učitelj se stara da i optina vidi
vajdu od njega. U tom staranju primio se da bude
i pisar optinski, ali ne za ljubav onih sto
talira, nego čisto za ljubav optini - da joj
bude u svako doba na ruci svojom pameću i
naukom. A kako je već pouzdan u svoje
đake i
zna da su kadri učiti se i bez njega, - on ti je
neprestano u optini ili kod mehane, gde se
sastaju kmetovi i odbornici i gde se obično
raspravljaju sporovi seoski. On tamo pie
seljacima: uverenja, tapije, obligacije,
procene, i sve to god kome zatreba. Seljani mu
se čude kako je pismen; kmetovi i odbornici
hvale se njime; a već sreski načelnik, gospodin
Stanko, kuje ga u zvezde i mnogo
ali
to je
učitelj a nije sreski
ćata - jer mu nijedan
ćata
nije ravan na peru!
-
Osim optinske plate, Milan je dobijao i onako
poneto za trud; bilo u novcu, ili u smoku, ili
ma u čemu. Istina, on to nije ni od koga traio,
ali kmet je obično opominjao svakoga da valja
to dati
ćati-učitelju za trud.
-
Učitelj Milan pazio se dobro i s popom Markom.
Nije dana bilo a da se ne sastanu i ne obiđu
jedan drugoga. Često je govorio da takog popa u
daleku nema, da mu je najbolji prijatelj i da
samo njemu sme kazati i najveće tajne svoje.
-
Ele, jednom reči, Milan je bio veoma uvaen u
svom selu.
-
to se tiče njegovog privatnog, domaćeg
ivota,
i u tom je bio na dlaku u svačem uredan, i pazio
je, to kau, na sebe. Radi primera dosta je da
vam samo kaem kako se on obično umiva.
-
To radi ovako: čim ustane, protrlja oči, zevne i
protegli se, pa vikne: "Deco!" Odmah utrči u
sobu četvoro dece i razrede se ovako - jedno
dri sapun, drugo sunđer, treće vodu, a
četvrto
dri pekir i veliki
čarav. Počne se umivati;
sapuni se, trlja prsi, ruke, vrat i leđa
sunđerom; po
čitav sahat prođe dok bude gotov.
Čim rekne: "Dosta!" odmah ono dete,
to je
dralo sapun, dokopa jedno manje ogledalo i
stane preda nj; ono drugo,
to je drzalo
sunđer, dokopa drugo, dvaput veće ogledalo i
stane mu iza leđa malo podalje; ono treće,
to
je polivalo, doda mu pomadu i nekako stakoce s
miriljavim zejtinom; ono
četvrto doda mu pekir
i čarav da se izbrie, a odmah mu prinese
čeljeve i
četku. Tad se Milan između dva
ogledala brie, mae,
čelja, dogoni brkove. I
to traje čitavo po sahata i vie. Kad se već
očelja i ugladi, onda mu deca prinose -
koulju, haljine, pojas, cipele, kapu, te se
oblači. Kad i to bude gotovo, onda se pomoli na
vrata peto dete i unese na
čistom posluavniku:
slatko, čaicu rakije i vodu. On, onako s nogu,
uzme slatko i vodu; malo prohoda, pa uzme i
čaicu rakije, te samo dopola srkne. Zatim uđe
esto dete i donese na
arenom posluavniku
veliku olju kafe; a jedno od onih
četvoro doda
mu duvan. On načini cigaru, zapali, srkne jednom
kafe, pa onda komanduje deci (ili kako ih je on
nazvao - "sluacima"): "Na svoja mesta!"
-
Deca se po vojnički okrenu i izmariraju iz
sobe. Tako je bivalo svako jutro, osim kad
ranije ustane i pođe u lov.
-
- A pop Marko, E, to se popa tiče, on je, kao
to već rekoh, prvi prijatelj učiteljev;
čak je
eto otiao i u lov s njim.
-
-
- * * *
-
-
Tresije su pod Velikim Kosmajem. Lep proplanak,
s obe strane ubore potočići - jedan ba blizu,
a drugi malo dalje. Odmah do jednog potoka
razvaline su nekog starog manastira,
to se zvao
Tresije. Jo stoje opali zidovi i malo svoda.
Vidi se da je bio mali manastir. Naokolo se
poznaju jo zidine uravnjene već sa zemljom.
Kau da su to bile
ćelije. Malo vie poznaje se,
kolik dobro guvno, gde je bio valjda ribnjak -
ta li. I sad je tu blato i voda. Ima i jedan
panj ogoreo kraj zidina. Tu su, vele, zakopana
manastirska zvona, jo onda kad je nastao turski
zulum. Ispod jedne bukve blizu izvire izvorac,
bistar kao suza, najhladnija i najlepa voda u
Kosmaju. Odatle se vidi napremase: Sibnica,
Ropočevo, neto Rogače, nemenikućanske njive i
tresijska mehana za dobar pukomet kraj puta
rogačkog... Ko god dođe pod Kosmaj, retko te
neće izići i do Tresija.
-
Bee već prilično dan oskočio. Da je ma na kojoj
bukvi bio obeen ma kakav sahat - makar i onaj
ozdo iz mehane tresijske,
to mu se brojevi već
ne vide koliko je počadio, i koliko su ga muve
isprljale i to mu, mesto
đuladi, vise o lancu
konjske ploče i nekakvi merteci - bi jamačno
pokazivao već "deset pre podne".
-
Učitelj Milan i pop Marko već se spustili u
Tresije i razuzurili kod onog izvorčića. Pred
njima čutura, sir, hleb i luk. Pripijaju i
prismaču.
-
- Oho-ho! - sladi Milan. - Dede, popo, dede malo
luka!
-
- Hm, hm - sladi i pop. - Dajde, učo, tu
čuturu!
-
Ele sladie, prismakae, pripijae - dok imadoe
ta. Kad već ostae pred njima samo mrvice hleba
i sira, operci luka i prazna
čutura, onda
će se
učitelj okrenuti onom
đačiću:
-
- Skupi, more, sad ovo, pa nosi i podaj
famulusu. Posle moe ići kući. Ali ujutru da si
zorom kod kole. Jesi
čuo?
-
- Jesam - odgovori dete, pa pribra torbicu i
čuturu ispred njih i ode nanie.
-
Milan savi cigaru, zapali, nasloni se malo, pa
reče:
-
- Ba, popo, jutros ne bismo batli!
-
- E ta
će! Ne moe se svakad ni uloviti.
-
- Ali ovaki dan, ovaka zgoda, pa opet nita.
-
- More, učo, gotovo bi bolje bilo da nismo ni
izlazili.
-
- A to?
-
- Ta eto, mi u lovu, a
kola sama.
-
- Akoće! Za danas sam decu raspustio. Ako me ko
zatrai, famulus je tamo, javiće.
-
- A zna li ti da svaki
čas moe rupiti
izaslanik?
-
- Aja, čuo sam jo juče! Jedva preksutra ako
stigne amo! Ne beri ti brigu. Najpre
će na
Negovanovu kolu.
-
- Ko zna, moe ba najpre nama.
-
- Boe sačuvaj! U
to god hoće neće. A
preksutra oko podne nadajmo mu se.
-
- E hajde de! Ja samo rekoh.
-
- Ali popo, - nastavi Milan, - da si samo video
kako su se ona dvojica juče prestravili!
-
- Koji?
-
- Negovan i Vlajko. Kad nam kaza kapetan da ide
izaslanik, lepo premree ljudi!
-
- Nije ni čudo! Bogami i jest prpa! A kao bajagi
ti se ne boji? - upita pop i nasmei se.
-
- Ko? Zar ja! Ama ni ovoliko! - reče Milan i
zakači noktom za zub. - Sutra
ću vazdan
proraditi s decom, pa kraj!
-
- Ali ni lane nisi dobio ocene?
-
- Nisam ja kriv to se ba onda krečila
kola.
-
- Vala, Mićo, među nama budi rečeno, - poče pop
poverljivo - da sam ja na tvom mestu, ne bih ga
smeo čekati.
-
- A zato?
-
- Pa zna zato! Ti nekako slabo zaviruje u
kolu, nemoj se ljutiti - ali ja ti kaem
bratski, trebalo bi malo vie da se potrudi.
-
- O, moj popo, znam ja to dobro i bez tebe -
poče sad Milan poverljivo. - Eto ti u
četiri oka
kaem, moj si
čovek, tebi smem, ja znam sve lepo
kako bi trebalo. Vidi, popo, ja sam se u prvi
mah i mučio i trudio, samo da se
to bolje
pokaem. Kad eto ti izaslanika, pregleda
kolu,
pa meni samo: "Priličan, dobar". Gledam ja,
drugi se ni upola ne kidaju, pa njima: "Vrlo
dobar", a kato i "odličan". Kaka su to posla? -
mislim i jedem se od muke. Dok ti mene jedan
stari učo iz Grue, kade ono silazih u Beograd,
lepo nauči i uputi. "to si, more, lud?" reče
mi. "Zar će ti neko reći hvala? Vidi li, bolan,
kako smo jadni i alosni! Sto godina, devedeset
groa! Gledaj, more, sebe, hej! Gledaj, to, to,
to!" i kucnu se po depu. Ja sam posle sve putem
do naeg sela premiljao i najposle rekoh:
"Bogami, pravo veli!"
-
- Ono, gotovo i jest tako - potvrdi pop.
-
- Ele, ja ti onda, moj popo, okrenem drugi list.
Propipkam starije učitelje i vetije kako oni
rade, pa i ja onako. Najbolje
đake zadrim opet
u razredu da povtoravaju.
Čim vidim da koje dete
slabo uči, ja njega ispii iz
kole, a kod kuće
mu jedva to i čekaju. Pa onda samo nakrivim
kapu!
-
- Gotovo pravo si i imao! - odgovara pop.
-
- Eto ti meni izaslanika. Ispit krasota, ne moe
bolje biti! Meni odmah: "Vrlo dobar!" Aha, tako
li je - mislim ja. - E,
čekaj onda! Počnem ti
ja, moj popo, malo vie gledati sebe. Opet ja
bolje zadri, a loije ispii. Pa onda de u
optini pii: procene, tapije, obligacije... Ako
neću ja, hoće drugi; je li, bogati?
-
- Tako je - potvrđuje pop.
-
- Ele, pogledam ja, meni bome lepa parica
ostaje. Malo-pomalo, pa eto ti onih
to su me do
juče preko ramena gledali: "Molim te, učo, daj
učini ljubav, uzajmi koju paru!" Hoću, brate,
samo interes; nije pravo da mi novac lei
badava. Nek i ja vidim vajdice, a i on nek se
pomogne. Je li tako?
-
- Jest! - potvrđuje pop.
-
- Prikuči se opet Petrovdan. Eto izaslanika.
Ču
se da daju i učiteljima da sami propituju
đake.
Odmah ti ja odaberem njih pet-est
najrazboritijih; ti
će naučiti ovo, it ono, a
ti ono; spremim ih za dan, po jedno-dva pitanja.
Dođe ispit. Izaslanik meni: "Dela, učitelju,
pitaj ih to." A ja se uozbiljim i načinim se
strog, pa počnem: "Kai ti to i to!" Odgovaraju
divota. On meni u protokol: "Odličan".
-
- E, Mićo brate, - rećiće pop
čisto razdragan -
sad te volem jo toliko.
-
- Jakako, moj popo! - reče Milan i usturi se jo
malo. - Tako ja znam! Onaj me učo lepo nauči -
bog da ga prosti! Nisam se pokajao
to ga
posluah. Sutra rano odabraću njih nekoliko, do
mraka naučiću ih, pa da vidi.
-
- A to li onaj trči? - učini pop pogledavi
slučajno nanie i spazivi famulusa gde juri k
njima kao lud!
-
- Gle, ta to je famulus! - viknu učitelj
iznenađen i skoči. -
ta li je sad!?
-
- Gospodine, izaslan... - reče famulus zagueno
od umora, pa koliki je dug prući se o ledinu;
spotače se preko nekog panjića.
-
- Ko, more, ko?! - upita učitelj i nabra obrve,
a utom đipi i pop.
-
- Izaslanik, gospodine! - jedva izgovori famulus
diući se.
-
- ta naopako! - viknu učitelj i pljesnu rukama.
-
- Rekoh ja! - reče pop i pogleda zabezeknuto u
učitelja.
-
- Ama odista veli? - okrete se učitelj
famulusu.
-
- Bogami jest! - odgovori on zaduvano. - Sad
će
koli. Maločas dotrča birov bez due: "ta je,
more?" - "Poslao me, veli, kmet; ide izaslanik s
njim; sad će amo
koli."
-
- Poteci, pope! - viknu Milan i zgrabi puku, pa
nanie.
-
- Poteci, učo! - učini pop, pa za njim.
-
I obojica stitie niz potok
to igda mogu. Ne
glede ni gde će stati ni kako
će: preskaču
klade, bunje, kamenje, panjeve.
Čas pop
prestigne učitelja,
čas učitelj popa.
-
- Bog s nama, ta je učitelju, te juri popa! -
učini jedan seljak u njivi kraj puta.
-
- Bog s nama, to je pop napopastio onog
učitelja! - reče jedna
ena kraj potoka.
-
- Ene, ene, kako bei učo! - začudi se jedno
đače kod govedi.
-
- Ene, ene, kako bei popo! - začudi se drugo,
to bee polo na vodu.
-
- Bre, učo! - viče pop zaduvano i promuklo.
-
- Bre, popo! - jedva izgovara učitelj,
razbaruen i gdeto izgreben kroz trnje.
-
- Niz potok, učo! - viče pop.
-
- Na prozor, popo! - veli učitelj, i udarie niz
potok.
-
Utom se sputahu odonud ka
koli dva
čoveka,
jedan u crnom varokom odelu, a drugi u seoskim
haljinama. To behu izaslanik i kmet.
-
Pop i učitelj već stigoe odovud, preskočie u
kolsku avliju, a sve sklanjajući se da ih oni
odonud ne smotre. Nemadoe kad na vrata, nego
hop - jedan za drugim kroz prozor,
to srećom
bee otvoren, te u učiteljevu sobu!
-
Učitelj se samo prući na krevet, oanko
razbaruen pa viknu popu tiho:
-
- Čitaj, bre!
-
- ta da
čitam? - upita pop jedva
apćući od
umora.
-
- Čitaj
ta zna: molitvu, epitrahilj - brzo!
-
Pop bre zgrabi s police trebnik i petrahilj.
-
- Bre, bre! Uh, uh, jao! - stade učitelj
ječati kao bolestan i prevrtati se.
-
Napolju već
krinue vrata i
čue se koraci.
-
Pop otvori trebnik i utanji
čitati prvu molitvu,
koju je otvorio.
-
Zakucae na vrata.
-
- Slobodno! - reče pop, pa
čitaj dalje.
-
Učitelj samo stenje i hukće.
-
Uđe u sobu izaslanik, povisok, crnomanjast
čovek, pa se
čisto iznenadi kad vide
ta je. Za
njim uđe i kmet, i on se zabezeknu.
-
- Uh! uh! jao! uh! - ječi učitelj, a pop
čita;
ali mu drkću ruke i trese se mantija.
-
- ta je uči? - upita polako kmet.
-
- Bolestan - odgovori pop.
-
- Bolestan! - ponovi izaslanik tiho i sa
saaljenjem. - Siromah! A otkad?
-
- Od sinoć mu pozlilo! - odgovori pop, pa
nastavi čitanje.
-
Učitelj ječi, već - rekao bi izdahnuće.
-
Izaslanik slee ramenima, pa iziđe.
-
Čue se vrata od druge sobe, gde je
kola, kao
da uđoe tamo.
-
- Jo, jo
čitaj! -
anu učitelj.
-
- Ta pročitao sam sve do "Ispovjedanija".
-
- Čitaj i "Ispovjedanije"! Uh! uh! jao!
-
Pop nastavi dalje.
-
Ču se već gde izaslanik i kmet iziđoe iz
kole; koraci se udaljie malo-pomalo.
-
Ućuta pop, ućuta i učitelj. Stadoe oslukivati,
rekao bi ne diu.
-
Potraja tako podugo. Dok opet koraci i neko
unu na vrata.
-
- Pss, čitaj, more! -
anu učitelj, pa opet
zaječa: - Ah! uh! jao!
-
Taman pop promrmlja nekoliko reči, a vrata se
otvorie i uđe kmet.
-
- Je li otiao? -
anu učitelj.
-
- A već je presamitio preko brda! - odgovori
kmet glasno.
-
Skoči učitelj, zgrabi popa, pa stade podigravati
s njim po sobi. Kmet samo gleda i
čudi se.
-
- Je li zapisao to? - upita učitelj kmeta.
-
- Jes', neto je otvarao protokol.
-
- Sreća te sam ga ostavio na stolu, kao da sam
znao! - reče učitelj i potrča na vrata; za njim
kmet i pop.
-
Kad u kolu, a na stolu stoji protokol jo
otvoren; izaslanik ostavio da se osui mastilo.
Učitelj pročita glasno: "Zbog slabosti
učiteljeve nisam mogao pregledati
kolu!"
-
- Ura! divno! - kliknu učitelj i bre bolje
zatvori protokol u fijoku.
-
- Ama ja ba premreh kad uđe - rece pop. -
Pomislih, poznaće, bogami, pa zlo!
-
- E ba lepo se svri! - Prihvati Milan radosno.
-
- E jesi đavo, učo! - primeti kmet smeeći se,
jer već vide kakva je ujdurma bila.
-
- Ko bi se nadao da
će bas danas! -
čudi se
učitelj. - Da ne bi pretrahilja i trebnika, ne
znam kako bi se izgovorio.
-
- E, učo, ti i ove godine osta bez ocene! - reče
pop.
-
- Evo meni ocene tu! - reče učitelj i kucnu se
po depu. - Molim vas, samo nek među nama
ostane.
-
- Nemaj brige, nemaj brige! - rekoe pop i kmet
uglas.
-
- A sad i ja idem kući da malo duom dahnem -
reče pop. - Odavno se nisam umorio ovako!...
Zbogom, učo!
-
- Zbogom, popo!
-
- U zdravlju, učo! - reče i kmet smeeći se.
-
- U zdravlju, kmete!