-
I
-
-
E, ljudi, to je ba
da bog sačuva!
Lepo ne moe
iveti od gazda-Rake
Radiića!
Dosadio je već
svakome u selu M. - Vala, ja
ne znam ima li koga, ko bi
se pohvalio: da mu gazda
Raka nije
to zakinuo, opanjkao
ga, posmehnuo mu se, ili
makar u
čemu natrunio. Već
omatorio i upola osedeo, pa
opet neće
da se okani
čuda. Toliko imanje,
stoka, batina
- pa mu sve malo; sve grabi
tuđe,
sve je rad da zakači
drugog. Kao da ala iz njega
zija! Barem da ima kome
ostaviti - ni po jada, ali
sam kao panj; nigde nikog do
onog dugačkog
i suludastog sinovca,
to sve selo tera
sprdnju s njime... Pa hajde
to grabi - neka ga
đavo nosi - nek
grabi! Niko se nije od srama
spomogao. Ama
to se naduo onako od
teka
jordama? Gde god dođe,
sve ti se on razmeće,
sve se hvali, u svačem
se gradi najpametniji. Pa
hajde i tu neka ga
đavo nosi - kad je
taki! Nego
to se onako mator
pomamio, te ne da nikakom
čeljadetu s mirom proći?
Jali
će se iskaljati,
jali reći
kakvu nepristojnu reč
- tek
će, crkao, pukao,
darnuti svako
čeljade. Gdeto
su ga i odalamili za to, pa
opet neće
da miruje.
-
Gazda Raka nema nikakog
najamnika, jer "brate, ne moe
se: godine omahnule, svet se
iskvario, neće
mlađi
da te slua,
a ovamo izvlači
i krade gde
to dočepa".
Njegov sinovac Paja slua
ga u svemu: i
čuva volove i svinje,
i ide u drva i vodenicu, i
gde god
to zatreba. Samo je
malo trom i jednako
čmava. Kud se god
makne - leći
će da spava, a ovamo
se Raka ljuti, psuje, praska
-
čuje se po svem selu.
ta se on puta
uspavao kod svinja, a svinje
pravo te u Rakinu njivu pa
načine
pokor od kukuruza.
-
Jedno jutro seo gazda Raka
kraj vatre, pa puri
purenjake i pripija pomalo
rakije... A dua
mu je bila jesti purenjake i
pripijati uz njih rakiju.
Paja izaao
pred kuću,
zapalio svoju simsiju, pa se
izvalio koliko je dug. A puio
je nekakav duvan tako ljut
da su gazda-Raku vie
puta oblile suze od kijanja,
pa mu je jednom
čak i zapretio da
će mu omlatiti o ui
i
čibuk i simsiju, samo
ako jo
koji put zadimi pred njim.
-
Taman Paja zadimio već
uvelike, dok ti stade dreka
gazda-Rake iz kuće:
-
- Pavle! Pavle!... Bolje!
Bolje! Eno nečijih
svinja u njivi!... Bolje
isteraj!... Ah, teraj u obor
- stoku mu poganu!
-
Paja skoči
nezgrapno, pa poče
klimati - bajagi trči,
vičući
leno:
-
- Ua!
Ua!
-
- Bolje, more, bolje!...
Gore uvrh njive!... Eno ih,
potrči,
more! A
čekajde, zapamtićete
vi ko je Radovan, beli!... -
razvikao se gazda Raka, pa
polete kao smuen
za Pajom.
-
Kad tamo, a ono - dva
nazimeta nekog Sime Ivanića
provukla se kroz plot, pa rikaju
oko uvratina.
-
Siromah Sima! Sad
će imati posla! A to
je jedan poten
čovek. Nije bogzna
kakav gazda. Ima neto
batine
i mala, petlja i radi kao
mrav sa svojom Stojom, pa
ima svega dosta u kući.
Na pakost njegovu prvi je
komija
gazda-Raki, i dosad se već
nekoliko puta svađao
i sudio s njim po optini,
sve oko porte, pa eto i sad
mu se nekako izmakla nazimad
te uvukla u njivu Rakinu.
-
- Ah, goni u obor!... - dere
se gazda Raka, trči
kao besan uz kukuruze, a sav
se zaduvao.
-
Paja samo klima preko
busenja, pa tek i on pokoji
put vikne:
-
- Ua!
Ua!
-
- Ta makni se sad
ću te ovim kocem! -
ciknu na nj Raka. -
to se giga
kao da su ti jaja u nedrima!
- Pa i on dostie
i zaokupi nazimad, bacivi
se za njima kocem, te umalo
ne prebi jedno.
-
Kad Paja vide da tu već
nema
ale, rastrese se
malo i on, pa zaokupi s
jedne i gazda Raka s druge
strane, te poterae
nazimad nanie,
seoskom oboru.
-
Psuje gazda Raka, psuje -
ama ne ostavlja,
to kau,
ni mia
u duvaru. Razlee
mu se psovka po svem selu.
Ljudi, neki na radu, neki
kod svoje kuće,
tek se samo dovikuju: "Eno,
eno naeg
gazda Rake!
Čujte kako kree!...
Jamačno
će u optinu
da se sudi s kim!"
-
Gazda Raka, psujući
veselom Simi i gde i
ta ima, sagna već
nazimad u obor, pa nakriči
Paji da ide kući
i da gleda da opet ne bude
kake
tete, a on okrete
pravo u seosku mehanu.
-
Kad Paja malo odmače,
obazre se dva-tri puta, pa
kad vide da je Raka već
daleko, iskresa vatre i opet
zadimi, pa onda pođe
polagano - sve nogu pred
nogu. Duvan ga zagrcne;
zastane da se iskalje,
pa se, onako dugačak,
previje kao pruglo
čak do zemlje. Udarie
mu i suze od muke, a on ih
rastrlja pesnicama,
promrmlja neto,
pa opet najlak giga navie...
Ne kida se on toliko. Dugo
je do podne - stići
će kući;
a moe
gde jo
i prospavati.
-
-
-
II
-
-
Mehana je u selu M... građena
sasvim po planu, kao
to su već
obično
u nas mehane po selima i
drumovima. Stolice slamne,
obojene zelenom bojom; u
nekih se već
slama odrla pa visi dole.
Stolovi obojeni crvenom
bojom; a tako je obojen i
kelneraj. Na kelneraju:
čae,
polići,
čokanji, okanice i
polokanice, s vinom i
rakijom;
oljice,
afoljić
sa slatkim od rue,
u kom se vrlo
često nađe
po nekoliko muva, mravi
svakad, a kato
i po neki iver ili
čitav
ipurak. Po zidu
slike Maksimilijanove:
jedna, kako ga uhvatili;
druga, kako je u tamnici i
pop mu neto
čita; treća,
kako gleda sliku svoje
ene;
četvrta, kako su već
oni
đenerali streljani, a
na nj tek nianili.
Osim tih slika poređane
su jo
i neke
enske slike,
to tokorse pokazuju
delove sveta i godinja
vremena; slika nekakog
deteta s naočarima
a dole pie:
Kleiner Grosspapa i druga -
opet dete,
ensko, s naočarima
a dole pie:
Kleiner Grossmama... Ele,
iskićeno
ba
kako valja, kao ono kad je
to po planu. Mehandija
i momci - Cincari, kao
to je i to već
obično
u nas po svim mehanama.
-
Osim seljaka, tu su počesto
svraćali
na kavu učitelj
i dva praktikanta iz sreske
kuće.
Istina, sreska je kuća
podaleko, za
čitavo po sata hoda;
ali oni pred veče,
kad iziđu
iz kancelarije, pođu
malo u
etnju, i neće
obići
a da ne svrate.
-
To jutro bee
nekakav svečanik,
pa se iskupilo u mehani
dosta ljudi. Neki seli po
klupama pred mehanom, neki u
mehani za stolove, pa tako u
ali i razgovoru sede
i pijuckaju pomalo.
-
Kmet Stevan seo s odabranim
ljudima, pa srče
kavu, i uza svaki gutljaj
tek rekne:
-
- Ih, ba
sam ječam!...
-
A oni uz njega dodadu:
-
- Pogani Cincari!...
-
Za jednim stolom zasela njih
četvorica; pred
svakim po polić
rakije, pljuckaju i već
zavodnili očima.
-
- Hajde, hoćemo
li? - upita jedan od njih
ispivi
polić
do dna.
-
- Neka jo,
dok ode kmet - odgovori
drugi, a ispod stola sklonio
ruku i u njoj paklo
ulepljenih karata.
-
- Ako je kmet!
to ti preza
od kmeta?... De, ko izgubi
da da polokanik rakije -
prihvati treći.
-
- Ama hoće
da zanoveta. Znam ja
njega... - reče
opet onaj drugi, otpljucnu,
pa nae
polić.
-
- Neka, neka... ba
i ja volim, dok ode -
pripomoe
četvrti.
-
Utom se otvorie
vrata i uđe
gazda Raka. Onako osorljivo,
kao
to mu je već
običaj,
nazva boga, pa hajd' onamo
ka kmetovu stolu. I ne upita
se s njim, nego odmah poče:
-
- Ama, Stevane, jesi li ti
kmet ovde? Jesi ti glava u
ovoj optini?
-
- Jesam, gazda-Rako... A
to pita?
Zar ti dojako nisi znao da
sam ja kmet! - odgovori mu
Stevan malo začuđeno.
-
- Pa
ta
činite vi, ljudi? Je
li ovo arnautluk,
ta li je? - poče
vikati gazda Raka.
-
Ljudi se samo zgledae;
neki se osmehnue
i
anue
jedan drugome: "Eto ga opet!
E, crkao bi da se ne sudi!"
-
- Sta je tebi, Radovane? -
reče
Stevan ozbiljno. - Kakav
arnautluk, bog s tobom
jutros?
-
- Kako,
ta mi je! - poče
gazda Raka jo
jače,
a sve hoda tamo i amo. - Eno
onaj lopov napustio onolike
svinje te mi upropastie
mal.
-
- Koji lopov? Kakve svinje?
-
- Eno onaj tvoj poteni
Sima,
to ga jednako hvali!...
Zatree
mi sav kukuruz.
-
- E, e, zatree?...
-
- Zatree,
jakako!... A ti bajagi kmet,
pa zaseo tu u mehani, a nije
ti ni u uvo
to se ovamo potenim
ljudima
čini
teta! - podviknu
Raka jo
eće.
-
Dok ti i Stevan planu, pa
skoči:
-
- Ama,
ta ti hoće,
Radovane? Hoće
da ti ja
čuvam kukuruz, a? Da
ti ja teram svinje,
ta li?
-
Raka se tre
malo, pa poče
lake:
-
- Ne velim ja to, Stevane,
boe
sačuvaj!
Nego, brate, upropastie
me. Nije
ala onolika
teta!
-
- Ama
ta hoće
ti, more! - podviknu Stevan
i unese se preda nj.
-
- Hoću,
brate, da mi se potra oseče...
Ono je propast!
-
- Pa
to ljucki ne kae,
nego si se tu raspomamio kao
besan!? Potra, potra -
dobro! Eto, oseći
ćemo i tu potru. Ne
boj se, neće
ti propasti.
-
- E, ti naredi ljude, pa
hajdete gore u njivu. Ja
ću vas
čekati - reče
gazda Raka sasvim mirno.
-
- Ne mogu ja to danas -
odgovori Stevan. - Imam ja
jo
trista poslova... Sutra
ćemo!
-
- Ama potra je najpreča,
Stevane... Reci ljudima nek
iziđu
sad.
-
- E ba
da ti ne iziđu
sad! Neće
se do sutra svet prevrnuti.
-
- Dobro, dobro, Stevane! -
reče
gazda Raka kao preteći.
- Ima suda i osem tebe! - pa
ljutito iziđe
iz mehane.
-
Gazda Raka udari preko
seoskih livada da obiđe
uzgred i svoj zabran, a
jednako psuje
đa Simu,
đa kmeta.
-
Ba
do njegovog zabrana kuća
je
Πure i Spasoja Pavića.
To su vam dva otresna,
valjana i vredna momka.
Imaju sestru - da je nije
ale u svojoj
kapetaniji. Marica Pavićeva
jedna je po jedna devojka i
po lepoti i po vrednoći.
-
Taman bee
iznela hleb da metne u peć,
a sva se zapurila od posla i
vatre te dola
jo
rumenija - dok eto ti Rake
ozdo, gunđa
neto,
jednako. Kad bi pored
njihovih vratnica, a on
vragolasto namignu na nju i
reče:
-
- Jesi li sustala, Maro?
-
- E, kljusino matora! -
promrmlja ljutito Marica, pa
ode u kuću
da iznese i ostalo testo.
-
Gazda Raka osvrte se jo
jednom za njom, mahnu
glavom, učini:
"hm, hm!" pa zamače
gore u svoj zabran.
-
-
-
III
-
-
Sutradan, ba
u sami mrak, stade vreva u
Rakinoj njivi. Gazda Raka
ramlatao se i razvikao
kao da ih je deset. Kmet
Stevan prislonio se uz
plot,pa samo
ćuti i gleda
ta se
čini. Srećko
i Ilija, potričari,
obilaze po kukuruzima,
zagledaju oborene i upola
izedene klipove i sumnjivo
vrte glavom. Sima se opet
razgoropadio, pa viče
na drugu stranu:
-
- Hajde, hajde, gazda Rako,
spomogni se!
-
- Moje... moje ja hoću!
Neću
ja nikom ni ovoliko zajesti!
- viče
gazda Raka i pokazuje crno
za noktom.
-
- Neka, neka, gazda-Rako!...
Mogu ja jo
toliko platiti. Nemoj
misliti
to sam ja siromah, a
ti - gazda Radovan Radiić!...
-
- Batali, more, svađu,
pa se namirite lepo kao
ljudi... To je sramota - komije,
pa se koljete oko nekoliko
strukova kukuruza! - poče
Stevan da ih miri.
-
- Ba,
gazda-Radovane, biće
mnogo dva'est vreća
- po dui
reci! - prihvati Ilija.
-
-
ta veli?...
Mnogo? A vidite li vi,
ljudi, koliki je meni mal
potrven? - viknu gazda Raka,
pa poče
trčati
od oborena do oborena struka
i dizati ih vičući:
- Nuto! Nuto!
-
-Vala, Rako, ba
da ne vidi
u tvom ambaru dva'est vreća,
pa makar ti bio dva'est puta
gazda Raka! - odupre se Sima
u inat. - Dva nazimeta samo
to se provukla kroz
plot, pa hoće
dva'est vreća?...
E neće,
beli!
-
- Jest, dva nazimeta! A ima
valjda nedelju dana kako mi
mal zatiru, a tebi ni u uvo!
- dere se Raka.
-
-
Čujes, Simo! Daj ti
njemu
četiri vreće
pa nek legne ta kavga - reći
će Stevan.
-
-
Četiri vreće!
- dreknu Raka i pljesnu
rukama. - Kakve
četiri vreće,
ljudi! Imate li vi pameti,
imate li due?...
Ovolika grdna potra!...
-
- Ama stoj ti, Radovane,
znamo mi tebe! - dočeka
ga Stevan. - Potru smo
videli i nae
je da osečemo...
-
- Mnogo je
četiri,
čiča-Stevane,
vere mi! - upade mu u reč
Sima. - Evo u
ivot, ako su moja
nazimad i dva struka
oborila. To mu je sve stara
potra.
-
- Ama vidimo mi to, Simo
brate, ali
ta
će
mu kad je taki!... Molim te,
daj mu dve vreće,
pa nek ga nosi
đavo! - reče
Stevan malo tie
da ne
čuje gazda Raka ko
će ga nositi. - Nek
se zajazi! Samo neka to
legne jedanput.
-
- Pravo kae,
Stevane - prihvati potričar
Srećko,
- neka mu da dve vreće,
pa zbogom!
-
Gazda Raka jednako viče,
i ne
čuje kolika se potra
oseče.
-
- Dobro, dobro,
gazda-Radovane - viknu Sima
odvojivi
se malo od potričara
- evo
ću ti dati dve vreće.
Ne mogu samo za ater ovih potenih
ljudi, a ne bih ti dao ni
zrnca, pa makar se terali po
svim sudovima!... Ali neka!
Vera i bog, gledaću
da i ja tebi zajam vratim u
čem bilo - zaista!
-
- Neću
da
čujem! To je po
ateru! To nije pravo osečeno!
- udari u viku gazda Raka.
-
- Ako ti nije pravo, a ti
apeliraj! - podviknu mu
Stevan, pa se okrete Simi: -
Eto, tako, Simo! Daće
mu dve vreće
kukuruza, a sad idi te goni
onu nazimad kući
i gledaj da ne odu opet u
tetu.
-
I svi se raziđoe.
Raka ode niz kukuruze psujući
i Simu, i kmeta, i potričare,
sve izreda. A Stevan, opet,
sa Srećkom
i Ilijom na drugu stranu.
-
- E jest pogan
čovek! - reći
će Srećko
Iliji i Stevanu.
-
- Ne moe
ti ono, brate, dok ne zakine
tuđe
muke - crklo bi! - dodaje
Ilija. - Eno, sve stara
potra - gotovo istrunuli oni
strukovi... Poznaje se,
brate,
to je skoro
potrveno.
-
- Vala ionako mi već
dosadi ta potra svaki
čas - reći
će na to Stevan, -
ali ovake napasti jo
nisam video! Ima deset
puta kako je od jutros slao
onog njegovog ludaka:
"Hajde", veli, "rekao Raka
da osečete
potru..." Sad skidoh i tu
bedu s vrata! - Da bog sačuva!
Najgore mi je osecati te
potre. Ali
ta
će?...
Jednako govorim ljudima:
čuvajte stoku, ne
dajte u
tetu, pa nita!
Nego odsad
ću i ja drukčije...
Ti
će
se, Ilija, uvatiti kod
birova, pa mu reci nek zakae
po selu da ljudi udare roge
na stoku...
-
Sutradan zorom već
poce birov vikati po selu:
-
-
Čujte, ljudi,
zapovest od kmeta: udarite
roge na stoku da ne
čini
tete! Hoće
kmet sve u obor! Nemojte reći
da vam nije kazano!...
-
A znate li vi
ta je to roga? Ne
znate, je li? I ne dao vam
bog da znate!... Kao
to vidite po samom
imenu, to nije nita
lepo,
to bi se, na primer,
moglo od kicoluka
poneti. Roga je strana
stvar!
-
Ona se ovako gradi: oseče
se račvasto
drvo, ali se gleda da vrat
moe
taman stati između
onih račava;
onaj kraj u dnu račava
ostavi se podui,
koliko već
zatreba; račve
se probue
napremase, uglavi se između
njih vrat i udari se klin,
koji nekad stoji za vratom a
nekad ispod vrata, i sad se
ivinče
ne izvuče
odatle lako. Eto, to vam je
roga.
-
Roga je u raznim upotrebama
dobila i razna imena. Tako,
ona se zove ljuba,
kad se dui
kraj udari u zemlju a račve
ostave gore, te planinka tu
uglavljuje telad da joj ne
smetaju dok krave muze. Kad
se na volove ili krave udari
da ne
čine
tetu, onda im se to
obesi o vrat: dui
kraj visi niz grudi a račve
su za vratom, i tad se zove
klečka.
A kad se udari na svinje,
onda se dui
kraj ostavi za vratom a račva
ispod vrata, i tek tada se
zove onim stranim
imenom - roga...
-
Nego da se mi okanimo te
đavolske roge! Bolje
će biti da vidimo
ta radi na
gazda Raka.
-
-
-
IV
-
-
Prolo
je već
dva-tri dana kako je osečena
ona potra. Poranio gazda
Raka i obiao
zabran svoj, pa udario pored
Pavića
kuće
- hoće
preko livade dole mehani.
Taman bee
okrenuo niz potok, kad eto
ti Marice s Janom Srećkovom
- idu s vode. Gazda Raka uze
već
da se smei
onako vragolasto, pa poče:
-
- Nuto, nuto, poranile cure!
-
One
ćute, skretoe
s putanje i prođoe.
Raka se osvrte za njima, pa,
smekajući
se, upita:
-
- A kamo ti dobro jutro,
Marice?
-
- Ostalo u potoku!... - oseče
se ona na nj, pa pođe
dalje.
-
Gazda Raka mahnu glavom, učini:
"Hm, hm!
đavo dete!" pa okrete
nanie,
preko Ilijine njive, dole
seoskoj mehani.
-
Tu zateče
Simu, ispsova se opet s
njime zbog one potre i reče
da
će ga tuiti
kapetanu ako mu danas ne
donese dve vreće.
-
Poto
se već
sit navikao i popio
čokanj rakije i kavu,
pođe
opet preko livade, pored
Pavića
kuće.
-
Marica izila
u gradinu, pa neto
kopa. Dok eto ti Rake,
nadnese se na plot, pa zakilji
očima
i poče,
smeeći
se:
-
- Ba
ti, Maro, kopa,
ne
ali
se?
-
Ona
ćuti.
-
- A gde ti je Spasoje i
Πuro?
-
- Ne znam... Idi pa ih trai!
- odgovori ona ljutito.
-
- E ba
si mi jutros neto
ljuta... Nisu ti sve koze
kod kuće.
-
Ona se
čini i ne
čula, samo kopa. On
poćuta
malo, iskalja
se, pa opet poče:
-
- Zar ba
ostade u potoku, Maro?
-
-
ta veli?
- upita Marica, pa stade,
naslonivi
se na motiku, i pogleda ga
popreko.
-
- Ono tvoje "dobro jutro"...
Ba
si mi ti neki
đavo! - reče
Raka i opet zakilji
očima
i kao nasmehnu se.
-
- More, gazda-Radovane, obiđide
ti malo podalje, dok te nije
odneo
đavo!
-
- A
to,
čedo moje?
-
-
Čediće
se ti nikakav, dok te
odaderem ovom motikom! - oseče
se Marica.
-
- O, o, bogami, ona se ne
ali! - progunđa
gazda Raka, pa odmače
od plota.
-
- E, zbogom, Maro, zbogom! -
reče
brzo i, klimnuvi
glavom, učini
"hm! hm!" pa zamače
preko jednog prelaza u voćnjak.
-
-
Πavo te nosio,
kljusino matora! - reče
ona, pa nastavi kopati.
-
Utom dođoe
Spasoje i
Πura da se malo
prihvate. A Marica, te pred
njih:
-
- Ama,
Πuro, bogati,
priviknide ti onom
Radovanderi - nek me se
okani jednom!
-
-
ta, zar ti opet ne
da s mirom? - upita Spasoje.
-
- Ne mogu nikud da se maknem
od njega! Kao da ga sam
đavo nanese - kud god
pođem,
jali
će me sresti, ja stići...
Sad, ba
pred vama, htela sam ga
motikom međ
oba oka... Ja kopam, a on ti
se odnekud privulao i nadneo
nad plot, pa tek stade
zanovetati kojeta...
-
- A, valja to javiti kmetu -
reći
će
Πura.
-
- To je već
i suvie.
-
- Nije vajde,
Πuro, ja ti kaem,
- prihvati Spasoje. - Nego
hajde da mi njega
izdevetamo... to
će biti bolje. A da
ga tui,
nije vajde, niti on mari
to, pa
će posle jo
gore...
-
- Nije, vala, vajde ni
devetati ga - reče
Πura. - Već
nekoliko puta lemali su ga
ljudi kao vola, pa nita...
Valjalo bi njega kako drukčije
zavarčiti.
-
- A
čekaj ti, znam
ta
ćemo - poče
Spasoje, pa prsnu u smeh.
-
-
ta? - upita
Πura.
-
Spasoje se smeje jednako i
sve vie.
-
-
ta ti je, more? Kai,
ta
ćemo...
-
- Neka stoji, kazaću
ti posle - reče
Spasoje prekidajući
smehom.
-
Povuče
Πuru za rukav, iziđoe
oba na stranu i počee
neto
aptati. Na to se i
Πura poče
smejati - obojicu suze oblie
od smeha.
-
- Odide amo, Marice! - zovnu
Πura svoju sestru.
-
I oba brata
aptae
joj neto,
aptae
pa rekoe:
-
- Ali tako mu reci "biće
u mehani" - zna!
-
- Ba
ste
đavoli! - reče
ona i ode da posluje neto
po kući.
-
Πura i Spasoje uzee
sekiru, svrdao i maklju, pa
zamakoe,
smejući
se, navie
u osoje.
-
-
-
V
-
-
Bilo je već
oko zaranka. Sima preturio
dve prazne vreće
preko ramena, pa se uputio
od kuće
Rakine navie
pored
kole.
Čuje u avliji
kolskoj dreku i smeh
dečji,
pa se nadviri da vidi
ta je to. Kad ima
ta videti!
Πaci udarili učiteljevu
čuranu malu rogu na
vrat. Siromah
ćuran zapurio se, mučio
se da smakne, pa sve otresa
vrat i brblja, a roga se
okreće
unaokolo...
Ćurke se sletele, pa
pućkaju
i kljuju u rogu - hoće
da mu skinu, a li sve promauju
te mimo rogu
ćurana u go vrat. Kad
mu, valjda, dodija muka, a
on ti zaokupi
ćurke tući,
one opet njega... Deca
udarila u alakanje i u smeh,
da se poizvrću.
I Sima se stade smejati. Dok
najedanput prnue
đaci kud koji - samo
ostade na
čistini ona gomila
ćuraka; uhvatila se,
pa se pretura. Obre se na
jedan mah učitelj,
zdepana neka ljudeskara s
postrienim
brkovima i boginjavim licem;
nekakvu singavu kaputinu
preturio preko ramena, a
razdrljio se. Uhvatio
ćurana, i, psujući
kao kočija,
skide mu rogu, pa se
razmlata onom kaputinom i
rastera
ćurke, te se tako
smiri ta galama.
-
Malo posle a stade vrisak
dece u
koli; prut samo
puca, a učitelj
se dere:
-
- Obeenjaci!
Magarci jedni! Zar da mi
ivinu pomorite!
trangovi jedni!
-
- More, ne udri tu decu! -
viknu nekoliko puta Sima, i
ao mu bee
đaka
to ih učitelj
onako dumanski
mlati, pa opuči
navie
k osoju da obiđe
krčevinu.
-
Kad tamo, a
Πura i Spasoje
deljaju nekakvo drvo i grade
neto.
Neto
mere jedan drugome vrat
iverom, pa opet mere na
onome drvetu, a smeju se da
popucaju od smeha. Sima
hajde te k njima:
-
-
ta vi to deljate?
-
Oni se zgledae,
pa se malo nasmehnue.
Πura odgovori:
-
- Evo gradimo rogu; hoćemo
da udarimo na jednoga brava.
Čini nam zijan - pa
se opet osmehnu i pogleda
ispod oka u Spasoja.
-
- Bogme, to nije roga nego
čitava ruda! - reče
Sima zagledajući
je. - Ne moe
to nijedan vo u naem
selu poneti.
-
- Ima jedan te
će moći
- prihvati Spasoje.
-
- Golem je zijanćar
- rece Djura - pa mu valja
podobru udariti. Ako bude
golema, lasno je
pokratiti... A otkle ti s
tim vrećama?
-
- Ta odnesoh onom ugursuzu
potru. - (Tu se
Πura i Spasoje opet
zgledae
i osmehnue.)
- Htede mi oči
iskopati. Jednako
čangriza... Vala da
mi hoće
pasti
aka da mu vratim
zajam - voleo bih nego
bogzna
ta!...
-
- A ne brini se, moe
ti lasno i pasti - reći
će Spasoje.
-
Sima spusti vreću
na jedan kamen, pa sede i poče:
-
- Udarih na
kolu, pa htedoh pući
od shema onoj vrakoj
deci... E, ba
su
đavoli! Uvatili učiteljevog
ćurana, nabili mu
rogu, pa ti se tu digao
čitav urnebes!
-
-
Πavoli deca! - reče
Πura, osmehnu se i
mahnu rukom.
-
- Kad evo ti učitelja,
pa udri! Stoji piska jadne
dece!
-
- Gad! - reći
će Spasoje. - Kao da
nije bio nikad dete, nikad
se nije igrao!
-
- Ovo dana, kako ono
zapovedi kmet - reći
će
Πura - kud se god
makne,
sve ljudi grade roge...
-
- Ja zbilja! I ja to htedoh
reći
- potvrdi Sima.
-
- Zato su je
đaci i udarili učiteljevu
ćuranu... Vide gde se
udara na stoku, pa hajd' i
mi, veli, na
ćurke - reče
Spasoje i prisloni već
gotovu rogu uz jedan grm. -
E, hoćemo
li kući?
Sad
će i mrak. Hajde i
ti, Simo, ako
će
nanie.
-
I sva tri pođoe
niz osoje.
-
Sima se odvoji te ode svojoj
kući,
a Spasoje i
Πura uputie
se svojim vratnicama.
-
- Ama, da li
će on odista doći?
- upita
Πura.
-
- Neće
ja! Zar ti ne zna
njega?
-
- Ao, ja poganog grivonje,
jadi ga znali!... Nego
ta veli?
Hoćemo
li ga zavarčiti?
-
- Neće
mu, vala, pasti na um ni ona
vrljava baba Petrija, a
kamoli ko drugi...
-
- Ama,
ta veli,
dok to pukne po selu, a?
-
- More, gledaj ti samo
posla...
-
U tom razgovoru dođoe
oba brata kući.
Rogu ostavie
u Maričin
vajat za vrata; spremie
i konopac. Opet neto
aputae
s Maricom, pa odoe
polagano niza
ljivar k mehani.
-
-
-
VI
-
-
U mehani već
zasela ona
četvorica pa igraju
andara, a pred
svakim po polić
rakije. Dolazi jo
seljaka - po jedan ili po
dvojica. Mehandija
trči
tamo-amo, dodaje kavu,
rakiju, vino, vatru.
-
Pomoli se i učitelj,
nazva: "Dobro veče!"
Seljaci odgovorie.
-
Začudo,
to ti bee
taj učitelj
"dostojanstven"
čovek!
Često je u razgovoru
meao
po neku stranu reč.
I to kad hoće
da je izgovori,
čisto zazmuri da bi
po tom okolina videla kolika
je tu učenost!
A okolina obično
tada sane među
sobom: "Nuto, nuto, kako se
na
učo
pući!"...
Neki
đavolani behu
razglasili da je bio negde
uster; ali ko zna?
Moda
su samo izneli. Istina, neki
su viđali
u njegovom
ćileriću
neke
čekiće
i
ila, ali kad su ga
upitali: "A
ta ti je ovo, učitelju?"
on im je odgovorio sasvim
dostojanstveno: "To su neke
moje intrukcije!..."
-
eta se učitelj
polagano po mehani, a
ćuti. Eto ti zatim i
Sime.
Čim uđe,
odmah se okrete učitelju:
-
-
to ti, učitelju,
pobi onu decu?
-
- Koju? - upita učitelj
isprsivi
se.
-
- Zna,
hvala bogu, koju!...
to bije
onako
đake? Prođoh
dnaas onuda, a ono vrisak,
vrisak - rekoh, niko
ne osta
iv!
-
- Treba oinuti
obeenjake.
Htedoe
da mi pomore onoliku
ivinu... Načinili
čitavu epidemiju!...
-
ta je hteo kazati
ovom "epidemijom"
ovde - bog bi ga znao!
-
- Ne znam ja,
ta ti je to - reče
Sima - samo ne dao tebi bog
da ti moje dete onako istuče,
potraio
bih ja tu tvoju vlast da
pitam sme li to biti!
-
- Ja ne zovem nikoga da se
mea
u moj zvanični
posao. To nije
komesijalno... - poče
učitelj
uplećući
opet po neku stranu reč,
i hoćae
zabrazditi daleka sa Simom
da ne uđoe
ona dva praktikanta iz
sreske kuće.
-
Razgovor se odmah prekide.
-
Učitelj
priđe
k njima da se upita. Mehandija
pritrča
usluno
te smahnu rukavom prainu
s jednog stola u kraju, naređa
tri stolice, metnu zapaljenu
lojanu sveću
u svećnjaku
od tenećke,
s repićem
i mumakazama već
iskrivljenim da nisi mogao
nikako useknuti njima, i -
odmah ponudi goste:
-
- Izvolite, gospodine!
to zapovedate?
-
- Daj vina!... Sedi, učitelju,
kad si i ti tu, da posedimo
- reče
jedan od njih nekako vano
i rastegnuto.
-
Svi posedae
za jedan sto u kraju,
to bee
pod oko svim gostima.
-
Učitelj
je veoma uvaavao
ta dva praktikanta, i
često je govorio da
nije lako naći
njihove "dekoracije". Jedan
podugačak,
brkova obeenih
nanie,
te su mu se
često seljaci zbog
tog i smejali. Govori svakad
"vano"
i rastee
reči,
udarajući
na nekim slogovima jače
glasom.
Uvek gleda
čitav korak iznad
čoveka s kojim se
razgovara. Drugi malo snii.
Brkovi mu nakostreeni
napred, pa izgledaju kao da
je u nozdrve udenuo dva
pramena crne
čekinje. On govori
malo običnije
nego onaj s obeenim
brkovima. I kad govori,
gleda obično
po svim gostima, kao da ičekuje
da mu se
čude kako on to zna!
Obojica vole, osobito kad se
nađu
s učiteljem
u mehani, da se razgovaraju
o naučnim
stvarima. Onome
to gleda preko
čoveka bilo je ime
Maksim, a onome
to gleda po svima
gostima - Marko.
-
Čim su zaseli, odmah
Marko poče
o naučnim
stvarima:
-
- Ama
to je kapetanica
dobila danas merdane...
da si samo video, učitelju!
- reče
i pogleda po svima gostima.
-
- Komesijalno... Znam ja to!
- reče
učitelj
običnim
svojim tonom.
-
- Zar su ono merdani?
- upita Maksim i pogleda
iznad njega
čitav korak.
-
- Ja, merdani...
to su oni korali? Je li, učitelju?
-
- Jest, jest... korali -
potvrdjuje ucitelj.
-
- A gde li to raste?
-
- Ne raste to, bolan, nego
se vadi iz mora! - reče
Marko, pa pogleda opet po
svima.
-
Seljaci gurnue
jedan drugog laktom.
-
- Iz mora? - upita Maksim i
pogleda jo
malo vie.
-
- Iz mora, dabome, ja
ta ti misli?
Je li, učitelju?
- reče
opet Marko i opet pogleda po
svima.
-
- Naturalno! - potvrđuje
učitelj.
-
- Pa kako li se to vadi? -
upita Maksim i pogleda jo
za jedan korak vie.
-
- Evo, gospodine, vino! - reče
mehandija
i metnu polokanicu na sto i
tri
čae.
- Ama
to sum go dobio vino
- carigradska forma! -
pohvali vino, pa ode za
drugi sto da neto
dodaje.
-
- Imaju ronci pa oni - je
li, učitelju?
- reče
Marko okrenuvi
se učitelju
i točeći
vino u
čae.
-
- Jest, jest, ronci! - potvrđuje
učitelj.
-
- Oni to valjda zarone, pa
vade? - upita Maksim.
-
- Dabome, zarone do na dno
mora, pa seku korale, to
jest merdane.
Je li, učitelju?
-
Učitelj
potvrđuje:
-
- Jest, jest!
-
Seljaci se opet gurnue;
neki se i nasmehnue.
-
- A kit? - uzviknu
najedanput Maksim,
čsto smeeći
se od zadovoljstva
to je tako uhvatio u
tesno svog kolegu, pa
pogleda gotovo u sami tavan.
-
- Jest, ja - kit! - rece
Marko i
čisto se ovanji
to naiđe
na takav
čvor. - Hm, hm! Kit -
ja!... To je, bogme, strana
zverka!
-
- Znate li vi - uplete se učitelj
- da su u kita usta kao ova
mehana, pa samo hukne u se -
a
čovek uleti!... Taka
je to konkurcija!... (ta
mu je to "konkurcija", to
valjda samo on zna.)
-
- E to valja posoliti! -
anue
među
sobom neki seljaci. Neki se
iskaljae.
A neki opet gurnue
jedan drugog laktom i zgledae
se.
-
- Kako bi to bilo da načini
čovek haljine od
eksera, pa onda da
zaroni?... Ba
bi se nabo! - reče
Marko i opet pogleda po
svima.
-
- To bi dobro bilo! -
potvrdi Maksim pogledavi
malo nie
od tavana.
-
Utom ti uđe
gazda Raka i obazre se svud
po mehani, pa mahnu neto
glavom.
-
- E, je li ti stalo srce na
meru, gazda-Rako? - upita ga
Sima zajedljivo.
-
- Ja, brate, ničije
neću,
a svoje ne dam...
to si putao
stoku u
tetu?
-
- Neka, neka, gazda-Rako!...
Platiće
ti to meni! - reče
Sima kao preteći.
-
I opet bi se svadili, ali uđe
Πura sa Spasojem, pa
se malo povode - tokorse
pijani.
-
Gazda Raka pogleda ih, neto
se uzvrpolji, pa sede za
jedan sto blizu vrata
to nikad nije imao
običaj.
-
Πura i Spasoje zasedoe
na klupu pored onih
to igraju karata, pa
Spasoje, kao jedva prevrćući
jezikom, viknu i lupi rukom
o klupu:
-
- Mehandija!...
Vina ovamo!
-
Maksim, Marko i učitelj
zgledae
se, a mehandija
pritrča.
-
- Molim, brat-Spasoje, ne
pravi larma! Sag ke donesem!
-
- Ama gde se vi tako okvasite?
- upita Sima.
-
- E, pa... tamo eto...
gore!... - reče
Πura i pone prelivati
preko
čae
već
doneseno vino.
-
Gazda Raka pogleda tamo i
amo po gostima, pa se tek
izvuče;
niko ga valjda i ne opazi
osim
Πure i Spasoja.
-
Oni bajagi popie
jo
po jednu
čau,
nađoe
nekaku mahnu vinu, proinatie
se s mehandijom
oko plaćanja,
pa odoe.
-
Odmah udarie
jedan s jedne a drugi s
druge strane puta, da ih
Raka ne opazi, pa u stopu za
njim. Pomrčina
bee
gusta, a on nije ba
toliko otra
vida da ih smotri. Uputio se
pravo njihovoj kući,
a govori sam. On je imao običaj
da se kato
i sam razgovara.
-
"Hm! hm!" govori Raka da su
Πura i Spasoje rahat
mogli
čuti: "Reče
da
će biti njih dva u
mehani... Aja! Ne verujem ja
-
đavo je to! Htede me
jutros motikom. Ali
svejedno. Samo opet se bojim
da ne bude kaka podvala!..."
-
Πura i Spasoje umalo
se tu ne nasmejae.
Kad već da zađu
u voćnjak,
oni promakoe
mimo Raku, pa pohitae
u vajat.
-
ta je dalje bilo,
bog bi ga sveti znao! Samo
da se ko prikrao, mogao je
čuti u vajatu zaguen
Rakin glas:
-
- Nemojte, braćo,
molim vas! Daću
vam dva'est dukata... Kumim
vas, pustite me!... Kud
ću od bruke
sutra?!...
-
-
-
VII
-
-
Tek se dan i noć
deli, a Sima obiao
svoju livadu, pa ide kući;
gunjac preturio preko ramena
i pevui
polagano. Pogleda neto
u trnje kraj puta, kad ima
ta videti! Nov,
otesan direk strči
iz trnjaka, pa se miče,
naginje se
đa ovamo,
đa onamo! Sima stade
i ućuta.
Gleda da mu se nije
to učinilo.
Aja! Ba
se lepo miče
direk! Kaka je to napast
jutros?! Hajde,
to je udaren tu kraj
puta - valjda je kmet
naredio da se potes obelei,
ali
to se miče?
Bi li priao
da vidi izblie,
ne bi li? Gotovo ga neka
sumnja hvata. Hajde da priđe.
Kad tamo, a ono - gazda Raka
čuči
u trnjaku, pa stenje i
ćuti, a roga mu strči
za vratom! Dui
kraj okrenut iza vrata navie,
pa jo
ruke mu upetljane konopcem
iznad glave za nj.
-
- Jesi li ti to, gazda-Rako?
- upita Sima, a
čisto mu raste kapa
to ga nađe
tako ubrađena.
-
- Ja sam, brate slatki!...
Eto vidi...
beda! - odgovori Raka,
umoran od onog tereta, teko
stenjući.
-
- A
ta to
čini,
bolan? - upita opet Sima.
-
- Ne pitaj, moj brate... Zlo
ti
činim! Snađe
me, vidi,
beda!
-
Sima se obazre da ne ide ko,
pa upita:
-
- A ko te to tako jutros
ubradi?
-
- Nije, brate, jutros, nego
jo
noćas...
One lole,
Πura i Spasoje...
Nikud ti nisam pristao ovako
grdan!... Molim te, brate,
ako boga zna,
skini mi ovu bedu!
-
- E, e... bogami,
gazda-Radovane - poče
Sima kao da se zatee
- ono ja bih ti kao i
skinuo... ama
ta ja znam ko ti je
to naturio.
-
- Ama oni, Simo, brate,
bogami!... Eto, lepo hoće
da me obrukaju. Kumim te
bogom, skini mi!...
-
- Ne znam, bogami,
gazda-Rako - stade opet Sima
oklevati i slegati ramenima.
-
ta ja znam, moe
biti da ti je to i vlast
naturila.
-
- Ama molim te kao brata,
skini, platiću
ti!
-
- Znam, znam... Nije to da
rekne
zbog plate - poče
opet Sima da ga muči,
- nego moe
otkud doznati vlast, pa da
ja budem kriv...
-
- Daću
ti deset dukata, Simo brate,
kurtalii
me ove napasti! Ako boga zna...
eto ti u gunjcu
est dukata, uzmi...
Nemam sve kod sebe, bogami!
Kusur
ću ti dati
čim odem kući
- samo se navrati do mojih
vratnica...
-
- E, hajde ba,
gazda-Rako - ne mogu gde si
ti a vere mi da je ko drugi,
ne bih ni po koje novce.
-
I to rekavi,
Sima priđe
Raki, izvadi mu iz depa
u gunjcu
četiri dukata u zlatu
i dva u sitnini, pa zaveza u
pekir
i strpa u nedra. Zatim mu
odrei
ruke, pauze jedan kamen i poče
mu izbijati klin ispod
vrata. Raka samo srkne od
muke a svetlaci mu senu pred
očima;
ali trpi,
ta
će.
-
Kad mu skide rogu s vrata,
reče:
-
- Bolan, gazda-Rako, nije veća
ni u mog sivonje, dobro si
je mogao nositi!
-
Raka to i ne
čuje, nego okupi
moliti Simu:
-
- Molim te kao brata, nemoj
da se
čuje ova bruka! Ako
se razglasi, ne smem ti izići
na beo dan... Uvrati se pred
ručak
na moju kuću
da ti dam pare... Simo, tako
ti svega na svetu, nemoj da
se
čuje!...
-
Iako je bio gazda Raka
onakav kao
to ga već
znamo, opet se
čuvao da se ne tera
posmeh s njime. Bolje da ga
ubije
nego da mu se posmehne
za
to.
-
- Nemaj ti brige, gazda Rako
- uverava ga Sima. - Kako
bih ja to kazao... Ti zna
da smo mi uvek... Eto tako,
bogami, uvek kao komije...
Kud bih ja to kazao?... Ako
smo se i sporečkali...
ljudi smo! Bogami,
gazda-Rako, ne brini se ti!
-
Raka udari navie,
sve uz potok kroz trnje da
ga ko ne ugleda. Sima ne hte
kući,
nego okrete nanie
mehani.
-
-
-
VIII
-
-
Puna mehana seljaka. Zbijaju
alu, zadirkuju jedan
drugoga, pričaju
gde je koji
to nagrabusio, i
smeju se. Dok
će početi
jedan između
njih:
-
- Ama, ljudi,
to sam se ja jednom
hteo osramotiti.
-
- A kako? - upitae
ga neki i okretoe
se da
čuju.
-
- Odem ti ja u
abac neto
poslom. Uvratim se kod nekog
Nikole,
to je ovde bio
ćata kod naeg
kapetana. Uđem
u kuću,
a sama mu gospođa
njegova tu. Pogledam, a ono
stoji pored duvara jedan
gvozden astal... Kao
postavljen da se ruča,
kao nije... Pometani lonci
na astal, pa vru - valjda
skinuti skoro s vatre. Ona
gospođa
uzela pa kao mea
- onu vru jednako... O, kako
to vri?! Podvirim se pod
astal da nije ozdo vatra
nalozena. Aja! nema nigde.
Pipnem astal - vruc! O,
anatema ga bilo!...
đavolska posla!
Napunim ti lulu, zapalio
bih.
ta
ću? Nema nigde vatre.
Kao upitao bih onu gospođu,
ama opet ne smem... Moe
zameriti
to. Dok ti se ona
okrete, pa meni:
-
"Ti bi, kanda, vatre?" -
"Ja, vala, bih malo, da
zapalim." A ona ti izvuče
čekmede
iz onog astala, izvadi
iku,
te meni na lulu... Gledam
ja, ba
vatra! Gori lepo kao god s
ognjita.
-
Seljaci udarie
u smeh.
-
- Ta to je bio
čporet! - povikae
neki uza smeh.
-
- Znam ja, kazae
mi posle. Krstio sam se
đavolskoj napravi...
-
- Ama jeste li vi koji
čuli
to ono rikae
noćas
goveda po livadama? - upitaće
jedan.
-
- Jest ja - odgovori drugi.
- Mora da ih je neto
poplailo.
-
- Oko neko doba noći
- reći
će jedan - stade ti
uktanje mojih svinja, pa be'
kući
kao da ih neko juri.
-
Na to
će jedan između
onih
to su igrali karata:
-
- Ama
to su goveda rikala,
to su svinje uktale,
to je nita;
nego
to ti ja umalo ne
stradah... Nisam ono
čudo video nikad!
Tolike noći
prolazio sam i preko raskrća
i preko groblja, pa nita...
-
- A
ta je to bilo? - počee
ga zapitkivati i skupie
se oko njega.
-
- Eto
ta!... Pođem
ti odavde u neko doba noći,
pa hajde, velim, preče
je, te udarim preko
livada...
Čujem krive se goveda
- jest, bogami, neki
đavo! Pođe
meni kosa navie.
Vratio bih se, ali kud
ću obilaziti. Hajde
ja, hajde... Kad bih u Pavićevu
livadu, dok ti neto
pristade za mnom. Kao
čovek dole... Ide
lepo ba
kao
čovek... Ali mu na vr
glave rog kao ovaj direk
pred mehanom - ni uzmi ni
ostavi toliki, pa stoji
pravo kao usađen!...
Bogami, mene ti podiđoe
mravci! Nadam ti ja beati,
a ono sve bre
za mnom. Potegnem te preskočim
vrljike i sapletem se te
koliko dug - ljos o ledinu!
Senue
mi svetlaci pred očima...
Podignem se, a ono dolo
već
do vrljike, zamahuje onim
rogom na me, a viče:
"Stani, stani - ne bei!"
Ja ti se onda popueljke
skotrljam za jedan trnjak,
pa bei
koliko igda mogu kući!...
to sam se noćas
prestravio, nikad nisam!
-
Seljaci slegoe
ramenima, pa se zagledae
začuđeno.
Neki rekoe:
-
- More, to si se ti opio, pa
ti se učinilo!
-
- Ama
ta je stoku plailo?
- pitahu se drugi.
-
Utom banu Sima na vrata:
-
- Dobro jutro vam!
-
Svi mu prihvatie.
-
- Da nije i tebe
to jurilo noćas,
Simo? - upita ga jedan.
-
- Nije, vala, nita.
-
- A
to li su se goveda
onoliko krivila po livadama?
-
Sima se uze smejati, pa
viknu:
-
- Mehandija!
Daj ovde oku rakije, nek
piju ljudi; gazda Raka
časti!
-
I odmah se obre oka
ljivovice pred
njima. Onda Sima ispriča
sve: kako je naao
gazda-Raku jutros, kako mu
je skinuo rogu, kako su mu
tu rogu nabili
Πura i Spasoje da ne
zadirkuje vie
Maricu...
-
Kad ljudi to
čue,
sve udari u pljesak i u
smeh.
-
- A zato li su međer
goveda rikala! - vikahu
jedni.
-
- Kaki si ti to momak? Uplaio
se od gazda Rake i roge! -
podsmevahu se drugi onome...
-
Ele, za
časak ti puče
taj glas po selu. Ljudi i
ene i deca vazdan su
govorili o rogi i gazda Raki
i smejali se. Sima je taj
dan popio vie
časti nego na kakoj
slavi. A tako isto i
Πura i Spasoje.
-
Gazda Raka utekao u kačaru
na tavan, pa nije odatle tri
dana silazio. I od tada se
uvek klonio
enskinja.
Čim sretne, bilo
enu bilo devojku,
tek samo progunđa
neto,
pa zaobiđe
podalje, a poklompi se kao
vodom poliven.