-
I
-
-
Uvrh sela Velike Vrbice,
čak
gore - već pod planinom
Vratarnom - vidi se odovud,
s Latkovačkih pogledi,
skromna seoska kućica i uz
nju dve-tri zgradice.
-
To je kuća udovice Mione.
Pokojni Sibin Damić poginuo
je u drugome ratu iza
Jankove klisure.
-
I sad se pričaju priče o
Sibinovom junatvu i kurai.
Ko ga god spomene u Velikoj
Vrbici, svak
će reći: "Bog
da ga prosti!..."
-
Njegova Miona ostade
samohrana s troje siročadi.
Dva sinčića i jedna kći. Sve
jedno drugom do uveta.
Najstarijem, Ognjanu, bee
tek sedam godina.
-
Seosku kuću ne moe zadesiti
grđa nesreća nego kad
ostane bez muke glave.
-
Ta je nesreća zadesila jo
mnoge kuće u ovome kraju.
mnoga udovica
alila je i
prealila svoga domaćina.
Posle godinu-dve dana neka
se preudade; neka ode u rod
i odvede svoju decu tuđem
ocu. Sibinova Miona ne htede
se ugledati na svoje, po
nesreći, druge. Otresita i
vredna
ena prihvati u svoje
ruke i teke ratarske
poslove...
-
Mioni se sve
činilo - doći
će Sibin, pa kako
će mu
pogledati u oči
kad zateče
svoju kuću rasturenu i
pustu!...
-
Pokojni Sibin ima dosta
braće i bratanaca, odeljaka.
Svi su vredni, otresiti,
dobroduni ljudi. Nema dana
kad se koji od njih ne
svrati kući Mioninoj - da
joj pomogne
togod.
-
Najvie je pomagao Mioni
mlađi brat Sibinov,
Jelenko.
-
Ne jedanput govorio je
Jelenko svojoj snai:
-
- Zasto me, snaho, ne
poslua?
to ne pređe u
nau kuću? Vidi li, jadna
ne bila, da ne moe izići
nakraj s tom dečicom!... Kud
će, jadnice, pre? Da ima
sto ruku, opet ne bi mogla
tako sama stići da sve
uradi...
to ne dođes
barem dok ti dečica stanu na
snagu?...
-
- Ne mogu, deo! -
odgovorila bi mu Miona
uzdahnuvi.
-
- Ama
to ne moe, snaho? U
naoj kući bilo bi ti i
lake i rahatnije...
-
- Kako bih ja, bolan deo,
mogla ugasiti ovo ognjite,
gde su se ova siročad prvi
put vatre ogrejala?...
ta
bi rekla posle svojoj deci
kad bi me zapitali: "Čija
je, nano, ona kuća
to je
zarasla u korov i zovu, te
niko ne sme ni danju u nju
ući?..." Kad bih tako
učinila, mene bi sapreo onaj
hleb i so,
to sam pojela u
ovoj kući s pokojnim
Sibinom!... Sačuvaj,
boe!... Nikad, deo,
nikad!...
-
Jelenko samo slegne
ramenima, pa zajmi ralo i
volove, te ode na njivu da
uzore Mioni koliko joj treba
za usev.
-
Ti dobri ljudi pomagali su
joj svakad u teem radu
poljskom -
to već ne moe
da savlada slaba
enska
ruka. Oni joj uzoru malo
njive, poseju i srede kao
sebi. Ostalo radi sama
Miona. Sama okopava, plevi,
anje. Nikad se neće
poaliti da joj je teko.
Hoće i u tome da joj
pomognu. Njoj
čisto bude
krivo. Obično im odgovori:
-
- Hvala vam! Gde je bilo
tee tu ste mi pomogli. Ovo
već mogu polako i sama!...
-
-
-
II
-
-
Prolazila godina po godina.
-
Miona se već navikla na
samotinju i teret.
Čisto sad
ne bi verovala da moe biti
i drukčije! Deca joj
poodrasla. Ognjan uzeo
petnaestu godinu. Ide u
kolu. Veliki je
đak.
Duanka navrila trinaestu.
Ona uveliko odmenjuje majku
u kućevnim poslovima. Ako
Miona zorom podrani na njivu
da uanje koji snop vie,
ili ode na livadu da
poplasti ono
to je Jelenko
juče pokosio - neće u podne,
kad se vrati kući, ostati
bez ručka. Duanka se brine
o tom, kao kakva matora
redua. Ume
čak i pogaču da
umesi... Njamlađi, Senadin,
uzeo je devetu godinu. Jo
gradi ponekad pucaljke od
zove, ali je kadar da
pričuva jaganjce i da istera
ovce na popas. Vajdica je i
od njega.
-
Hvala bogu, dečica su
Mionina zdrava i vesela,
razborita i vedra. Odevena
su kao iz najbolje gazdinske
kuće.
Mioni je puno srce kad
ih pogleda.
-
- Tići moji lepi!... -
aputala bi
često,
uzdahnuvi. - Boe jaki,
molim ti se, podri me u
zdravlju i snazi dok mi ne
ojačaju ova krila moja!...
-
Dobar je bog. On je sasluao
ovu usrdnu molitvu samohrane
udovice.
-
Ljudi iz sela divili su se
duranosti Mioninoj. Svud su
je hvalili i njome ukorevali
svoje domaćice kad bi se
malo olenile. Samo jedno im
bee za
čudo: kako je mogla
tako samohrana odvojiti od
kuće Ognjana i opremiti ga u
kolu! To su joj kao i
zamerali.
-
I sam Jelenko prekoreo je
jedanput Mionu zbog toga.
Bee se svratio sa svojim
stricem, starim Jezdimirom,
pa posle razgovora o svemu i
svačemu, reći
će snai:
-
- Vala, svak ti se
ivi
čudi
kako se dajani... Jesi
vredna, jesi pametna. Samo
si neto sludovala...
-
- A
ta to, deo? - upita
Miona i pogleda Jelenka malo
začuđeno.
-
-
to ono dete ne ostavi kod
kuće, da ti barem
togod
pomogne? Toliki imućniji i
zadruniji ljudi, pa nisu
kadri odvojiti svoje dece...
Ti si ionako sirota i
mučenica, pa...
-
- Ne dam ja, deo, da mi
deca budu poslednja u selu!
-
odgovori
Miona i zaplami se malo u
obrazu. - Pokojni Sibin, bog
da ga prosti,
često je
govorio kako
će, ako dočeka,
kolovati Ognjana. Ja sam mu
ispunila
elju... Kad sam se
mučila toliko godina, neće
mi zar biti nita ako se
pomučim jo neko vreme...
-
- Ono jest, snaho - poče
stari Jezdimir. - Sve je to
lepo i krasno: ali, opet, ti
si, eto, sama u kući, pa ti
je zauvar makar i mala pomoć
i olakica...
-
- Ta Ognjan
će mi sad o
Petrovudne izučiti i ostati
kod kuće... Ako bog da
zdravlja, daću odmah na
jesen i Senadina. Neću ja da
mi deca budu slepa kod
očiju!... - odgovori Miona
tako pouzdano i odsečeno da
joj ni Jelenko ni Jezdimir
ne umedoe reči reći.
-
Prozborie jo dve-tri o
drugim stvarima, pa se
digoe i odoe.
-
- Mu
ena! - reče
čiča
Jezdimir polako, poto
odmakoe od kuće Mionine.
-
-
-
III
-
-
Nastao je
časni post. Zima
već prevalila. Ne duva vie
otra ustoka ni hladni
sever. Sad se beli vetar
igra golim granama visokih
bukava - poav od
upe, pa
sve do
eljina, Nerađe i
Kopaonika. Sneg svud gotovo
okopneo. Samo, onaj na
Suhome ruditu ne haje za
beli vetar: on
će se
rasplinuti tek posle - kad
pripeku junske vrućine.
-
Na sve strane razmileli se
vredni ratari. Oru njive,
popevajući i nadajući se
dobroj godini.
-
Tek u podne stie Miona iz
čarije. Ila je tamo zorom
da obiđe Senadina.
-
Ona je odrala svoju reč.
Ognjan je o Petrovu dne
dovrio
četvrti razred, a
Senadin je odmah po
Preobraenju poao u prvi.
-
Taman Miona ozdo uz voćnjak,
a Duanka ispade iz kuće.
Stutoljila neto u lepu
arenu torbičicu, pa sve
nekud
uri.
-
- Kud
ćes ti, Duanka?
-
- Enede! Zar i ti dođe!...
- odgovori Duanka gotovo
kao i zbunjena. - Ba dobro,
da ne ostane kuća sama...
Eto, ja pola tamo do
brala...
-
- E? A gde je on?
-
- Na njivi tamo iza laza...
Reče da mu odnesem ručak.
-
- A zar neće doći kući da
ruča?
-
- Neće.
-
- A
to?
-
- Otiao je s volovima i
ralom...
-
- E! -
čisto uskliknu Miona.
- Pa
to mi odmah ne kae,
vesela bila? Daj meni tu
torbicu! Ja
ću mu odneti...
-
- Neka, nano, ti si
umorna... Odneću mu ja...
Pa, onda...
-
-
ta,
čedo?
-
- Rekao mi brale da ti ne
kaem odmah. "Hoću", veli,
"da obradujem nanu..."
-
- O, bog mi ga obradovao!...
Nisam ja, dete, umorna! Ta
nisam ni osetila kad sam
dola... Eh, ba ti ne valja
posao -
to mi odmah ne
kaza! Vidi ti njega!... Daj
mi tu torbicu! Podne je eto
prevalilo!... A je li otiao
odavno?...
-
- Pa i nije. Tek ako je sad
stigao na njivu...
-
Miona brzo uze torbicu od
Duanke, zagleda
ta je
spremljeno, pa ode
urno.
-
Duanka osta pred kućom -
gledeći
čisto začuđeno za
svojom majkom.
-
-
-
IV
-
-
Njiva iza laza nema vie od
dana oranja. Zemlja potaka;
kad je dobra godina, rodi
dve-tri krstine jarice.
-
Ognjan taman obrazdio prvu
brazdu, pa hoće da ovrati...
kad eto ti mu majke.
-
- Nuto moga matorca kako mi
radi!... - kliknu Miona
radosno, pritrčavi, pa uze
grliti i ljubiti Ognjana.
-
Ognjan se malo iznenadi.
-
- Pa srećan ti rad, domaćine
moj! - nastavi Miona. - Gle,
gle! Kako je to krasna
brazdica, pa kako je
duboka!... O, mene lude!
Govorim kojeta, a ti si
umoran, rabotniče moj!...
Dela, evo... evo, seja ti
spremila i ručak...
-
Tu Miona brzo povadi iz
torbice
to je spremljeno.
Prostre torbicu, pa razredi
po njoj: malo soli, luka,
nekoliko pečenih krompira,
tanku pogačicu, zastrug
meganika, pa i
čuturicu,
govoreći:
-
- E, gle ti Duanke!
Spremila ti i
čuturicu vina.
Matorka moja! Zna ona
ta
valja umornu
čoveku...
Ustavi ralo, sine! Dosta si
mi radio!
-
I suze joj grunue.
-
-
ta ti je, nano? - reče
Ognjan sednuvi. - Ti
plače?
-
- Nita, sine, nita! Eto
smejem se!... Dela uzmi -
gladan si, znam... Bogami, i
ja se zabavih malo dole u
čariji... Da zna kako
učitelj hvali Senadina!...
-
- Sedi i ti, nano, da ručamo
zajedno - reče Ognjan lomeći
i njoj parče pogačice.
-
- Neka, sine! Ručaću ja kod
kuće... Duanka me
čeka -
odgovori Miona stojeći i kao
dvoreći sina. - Ti misli i
ja sam umorna. Nisam,
Ognjane! Mogu ja vazdan
stojati, sinko!... Ama uzmi!
Neka, stići
će. Ne mora ti
sve danas uzorati... E, gle
ti njega! Ba ore kao
matorac! Kae meni
Duanka... A ja mislim -
ali se, vrag jedan!...
-
I opet joj suze udarie. Ona
ih brie rukavom i smeje se.
-
Ognjan se
čisto zbunio. Neki plamen
udario mu u lice. Zausti da
rekne neto, pa ba ne ume.
-
Miona ga opet nudi.
-
Poče da
ćereta s njime kao
dete... sve stojeći. Reče
kako
će očuvati
enicu s te
njive - samo za blage dane.
Mesiće od nje
česnicu, kolač
za krsno ime. Najlepe je
brano od staroga
ita.
-
- Samo ako dobro rodi - reče
Ognjan. - Zna i sama, nano,
da nam je ova njiva
ponajtaka...
ito se gotovo
svakad izglavniča...
-
- O, rodiće, sine!... Mora
roditi! Ta ovake zemlje nema
ni u Moravi! Ovde nikad nije
bilo ni glavnice ni
ljulja... Videće ti kako
će
tu biti dobra penica!...
-
Ognjan poruča, pa se die te
prihvati opet ralo i oinu
volove...
-
Miona stoji i gledi sina
kako kao petlić opskakuje,
tegleći za ručicu i
navijajući ralom
čas na
jednu
čas na drugu stranu.
Rad je teak, a detinja ruka
jo nejačka.
-
Nekoliko puta Miona htede da
pritrči i da mu pomogne...
ali neto ne smede. Ni sama
ne zna zato!
-
Pribra torbicu, pa pođe
polako kući.
-
Osvrtala se nebrojeno puta i
gledala Ognjana. Videla je -
kad je uzorao
čak i treću
brazdu!...
-
Obuze je neka
čudna radost.
I plače joj se - i smeje joj
se. Ne zna ni sama zato...
Malo, pa tek prozbori onako
sama:
"Ta red je jednom da i mene
bog obraduje!... I zar ja
nisam srećna? Ko to kae!...
Te kako sam srećna! More,
imam ja sina! Imam domaćina,
hej... Neće meni vie
poslovati tuđe ruke...
Aja!... Nema niko ovakvog
detića. Eno ga ore!... Ne
moe bolje ni Jelenko!...
Momak je to!... Jo
godinu-dve, pa
ću ga i
oeniti - ako bog da! O, ta
i moja
će kuća
propevati!..."
-
Duanka ne pamti da je ikad
videla majku veseliju nego
tad - kad se vratila s njive
iza laza...
-
Dola je kući pevueći neku
veselu pesmicu.